Ratni vojni invalid – Nagrađeni rad srednjoškolke Amre Mešić

U povodu obilježavanja 25. godišnjice organizacije Ratnih vojnih invalida Općine Gračanica u mjesecu martu organizacija RVI je raspisala konkurs na temu “Ratni vojni invalid”. Treće mjesto osvojili su Amar Mujkić, učenik III-6 MSŠ, i Amina Osmanhodžić I-c Gimnazije, drugo mjesto pripalo je Šutić Farisu učeniku III-a razreda gračaničke Gimnazije,prvo mjesto osvojio rad učenice IV-6 MSŠ Gračanica Amre Mešić. Prvonagrađeni rad možete pročitati u nastavku teksta.

Ratni vojni invalid

Dragi heroju, prolazile su godine, teške, surove i nezaboravne. Ali, ti si još uvijek tu. Neminovno vrijeme ni ljudi zli nisu mogli uništiti tvoje postojanje. Izdržao si brojne muke i tjeskobe svoje, da bi ostao vječiti ožiljak u srcima svih nas. Ti si naš svjedok i spomen na nemile, minule ratne godine i naše heroje hrabre.

Znam da su ratovi u nekim zemljama dosta daleko od mene, ali čine se toliko blizu. Noć je. Ležim. Strah me obuzima. Još jedna noć teških snova, prošlosti. Pred očima uvijek ista slika. Rat. Dok drugi bježe, ja ostajem. Borim se. Želim pomoći. Ni metak koji me prati, ni krvava noga, ni ruka u zavoju, umor, bol, glad neće me spriječiti da ostanem vjerna svom narodu, narodu koji me treba, koji sve nade za ljepši i bolji život vidi u meni, roditeljima koji strepe nad sudbinama svoje djece. Kao da u snu čujem zvuke granata, ali shvaćam da sam ja u toplom krevetu i da je noć tiha, puna tajni i došaptavanja. Pun je mjesec. Njegova mjesečina mi obasjava sobu. Pitam se, gleda li koji vojnik tu ljepotu? Ima li on vremena spaziti male srebrnkaste vile koje pletu tu čarobnu mrežu mjesečine? Da li on može mirno utonuti u san? Koji li su njegovi snovi? Osjetim tu sigurnost koja me okružuje. Da li je osjete i ti vojnici?

Ne tako davno, neki bi rekli jučer, rat je harao i mojom rodnom grudom. Moji roditelji, moji djedovi i nene, daidže i amidže…šta li su oni osjećali? Sigurna sam da ih strah nije napuštao. Tokom mog odrastanja stalno su se vrtjele priče iz rata. Tada su mi riječi „neimaština, bijeg, izbjeglice, nesanica” zvučale nepoznato. Tada nisam primijećivala suze u njihovim očima, nisam shvatala nebrojene žrtve. Ni sada potpuno ne shvatam, niti ću ikada. Jer niko ko nije to osjetio ne može da shvati. Biti vojnik i boriti se za nešto časno, za ono u što ti vjeruješ, ubiti čovjeka, jer se on nalazi sa druge strane linije, nije zadatak koji se samo izvrši, bez posljedica. Ta „obaveza“ te prati čitav život. I ne samo tebe. Cijelu tvoju porodicu…

Odvojih malo vremena da posjetim kćerku u školi. Zazvonilo je, dok sam je čekala na ulazu prisustvovala sam jako neugodnoj situaciji. Bila sam posramljena. Čovjek u invalidskim kolicima. Čeka svog sina. Tako je stidno i skrušeno izgledao. Njegovi drugari su mu se smijali i zbivali šale na račun toga što nema jednu nogu. Ali dobro, oni bar reaguju. Iako pogrešno, ali primjete ga. Šta je sa onima koji prođu pored njega kao da ga nema? Do jučer im je bio važan jer se borio za njihovo dobro, a danas, danas ga ne poznaju. Prođu pored njega kao da nije tu. Kao da je postao nevidljiv. Je li ostalo malo ljudskosti u nama? Ljudi ne shvataju, ili ne žele da shvate da i kada je sve izgledalo bezizlazno i izgubljeno, bez nade, pojavio se neki sasvim obični čovjek, koji je imao dovoljno hrabrosti, osjećaja i ponosa da se suprotstavi zlu i stane u odbranu domovine i napadnutih ljudskih vrijednosti i postane branitelj i čuvar, vraćajući nadu i vjeru u bolje.

Obični čovjek se transformira u ratnika, borca, stuba odbrane države i naroda. Neonaoružani, neopremljeni, gladni, ali velikog srca, radnici, poljoprivrednici, profesori, učenici i mnogi drugi, stari i mladi, stupajući u odbranu domovine i naroda, postali su garant života i slobode i uzori divljenja i poštovanja. Bili su to skromni heroji, koji nisu žalili sebe, svoje živote, dijelove svojih tijela, tkajući ih u slobodu svoje domovine i svog naroda. Dajući sve, nisu tražili ništa, jer su jednostavno znali da će bez slobode, sve, ustvari, biti ništa. I uspjeli su. Braniše nas. Odbraniše. U crveno rijeke obojiše. Krvlju zemlju natopiše. Zlatni ljiljani, hrabri momci.

Naša braća. Naši očevi. Ti jednostavni, obični ljudi, očuvali su i omogućili ambijent za sadašnje i sve generacije koje dolaze. A mi ih ne primjećujemo… Otjerali su hladne i tmurne oblake patnje i stradanja, vratili su nadanja i vjeru u život i čovjeka. A kad utihnuše topovi, ponovo su postali samo obični ljudi. Očevi, majke, braća, sestre i komšije… Ja im se divim! Divim se tim malim, ali velikim, običnim ljudima, jer bez njih „jučer”, ne bi bilo ni ovoga „danas” i ponosan sam na te, danas „nijeme” i „nevidljive” čuvare vrijednosti bez kojih bi svi mi bili neprepoznatljivi i izgubljeni u ponoru beznađa. Sve dok postoji Bosna i Bosanci u njoj, o borci, znajte da priča o Vama nikad izumrijeti neće.

Ova mladost Bosni i borcima se kune da će se priče o junaštvu najhrabrijih, prenositi kao vjetrovi i oluje snažne na buduća pokoljenja, na buduće snage. Priče o vama bit će spomenici čvršći od mermera. Dragi heroju, biti ću pažljiva da te svojim glasom ne uznemirim i pustiti ću da mi tvoja tužna i ranjiva priča obuzme uzdrhtalo srce i dušu. Ti si lice i naličje moje slobode.