Događaji

INTERVJU SA PROF. DR. OMEROM HAMZIĆEM POVODOM 7. APRILA DANA OSLOBOĐENJA GRAČANICE

U povodu 7. aprila – Dana oslobođenja Gračanice u Drugom svjetskom ratu razgovaramo sa prof. dr. Omerom Hamzićem, glavnim i odgovornim urednikom časopisa za kulturnu historiju “Gračanički glasnik”.

(Intervu sa prof.dr Omerom Hamzićem poslušajte danas u programu RG od 14:00 sati, te u repriznom terminu od 19:00.)

           Doktore Hamziću, evo danas obilježavamo jedan značajan historijski datum. Danas se navršava ravnih 75 godina od pobjedonosnog ulaska partizanskih jedinica u Gračanicu. Možemo li se podsjetiti na historijske osnove, odnosno nešto ukratko kazati o oslobađanju Gračanice. O tome ste u više navrata i pisali. Šta se, ustvari, dešavalo tih aprilskih dana 1945. godine na gračaničkom području?

“Prije svega, dozvolite mi da čestitam građanima Gračanice 7. april, Dan oslobođenja Gračanice u Drugom svjetskom ratu – oslobođenja od fašizma, da naglasimo. Pripadam generaciji koja je ovaj datum godinama slavila kao dan oslobođenja Općine Gračanica i rođendan grada – i kao što ste rekli godinama sam se bavio istraživanjima historijskog perioda Drugog svjetskog rata, njegovih fenomena na ovom našem lokalnom, ali i širim prostorima. Mislim da je dobro što je ovaj datum ostao u kalendaru obilježavanja uInretvju našoj lokalnoj zajednici – iz više razloga. Ono što je dan Evrope, 9. maj, koji se veže za slom fašizma u Evropu 1945., to je 7. april za Gračanicu.

Mislim da je dobro da se o ovakvim datumima govori bez nekog prigodničarskog pristupa (ono, referat, svečana akademija za odabrane itd.). O historijskim događajima treba govoriti na osnovu historijskih činjenica, kakve god su, što bi rekao veliki njemački historičar Ranke – bez ikakvih opterećanja, interpretiranja prošlosti, naspram aktuelnih političkih potreba sadašnjosti… Skoro mi je privukla pažnju jedna misao čuvenog pisca i futuriste Orvela, koji je rekao da u prošlost trebamo gledati ne radi sadašnjosti već radi budućnosti. Često izgovaramo onu čuvenu latinsku sentencu Historija est magistra vitae. To je dobro, ali nevolja je što smo u pravilu loši đaci te dobre učiteljice života… I poslije Aušvica, 1945., na primjer, govorilo se – nikad Aušvic, a samo pedesetak godina kasnije, na kraju 20. stoljeća, usred Evrope događa se genocid i sudi se za genocid pojedincima i režimima..

Da se vratimo Vašem pitanju – dakle govorimo o oslobođenju Gračanice, 7. aprila 1945., mada ima i onih koji danas smatraju da to nije bilo nikakvo oslobađanje, već nešto sasvim drugo… Ja sam o tim negiranjima i, općenito revizijama historije, a posebno retuširanju naše novije prošlosti, puno pisao, nešto ste ovih dana i prezentirali našim slušaocima.

I o samom 7. aprilu kao važnom historijskom događaju za lokalne prilike, takođe je dosta pisano, a čini mi se malo čitano. Ovo je prilika da tu lekciju malo obnovimo… Dakle, u vojničkom smislu, to je priča s kraja Drugog svjetskog rata o zauzimanju jednog, za Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije (NOVJ), to jest za partizane, strateški važnog grada u njihovom silovitom pohodu u završnim operacijama za oslobođenje zemlje. Radi boljeg razumijevanje, umjesto NOVJ, upotrebljavat ću riječ „partizani“, kako se ta vojska u narodu zvala.

U vremenskom smislu, te operacije možemo pratiti u nekoliko faza, od konačnog zauzimanja Tuzle od strane partizana, 17. 9. 1944., pa do pada Doboja 17. 4. 1945., znači punih 7 mjeseci. U prostorno-geografskom pogledu, to je istočna Bosna, s tim što ćemo se mi u našoj priči fokusirati na prostor zapadno od Tuzle, dolinom Spreče, duž puta i pruge Doboj – Tuzla i po pobrđima Trebave i Ozrena, te duž ceste Brčko – Srnice – Gračanica. Na toj „prostoriji“, kako govore vojnici, vođene su odlučujuće operacije u završnici rata na ovim prostorima. Dakle, sva ta zbivanja treba posmatrati u kontekstu završnice Drugog svjetskog rata općenito.

U tom, za Nijemce kritičnom vremenskom periodu Istočna Bosna je bila doista važno strateško područje. Zašto? Dolinom Drine povlačile su se sa juga, iz Grčke i Albanije, divizije iz sastava njemačke grupe armija E, koje su se žurile na Sremski front i u Slavoniju i dalje prema Mađarskoj i Austriji, a dolina Bosne bila je pravac povlačenja njemačkog 21. korpusa iz Sarajeva, takođe na sjever.

Da bi se spriječilo to povlačenje i njemačke snage uništile prije izbijanja na Sremski front i da bi se uništile četničke snage, koje su se u međuvremenu, masovno prebacivale iz Srbije i Crne Gore, Vrhovni štab NOVJ je početkom 1945. godine na prostor istočne Bosne „bacio“ čak 5 srbijanskih mahom novomobilisanih divizija. To su bile: 17, 18, 23, 25, i 45 diviziju. Ova 23 i 45 divizija imat će najviše „posla“ baš oko Gračanice. Bile su to brojno vrlo respektabilne snage, od kojih će se, u međuvremenu, formirati Druga armija NOVJ, odnosno Jugoslovenske armije, sa sjedištem u Tuzli.

Svojom naredbom od 5. januara 1945., Štab 2. armije odredio je zone dejstva tih svojih divizija, pa je 23. diviziju sa tri brigade usmjerio prema Gračanici, sa zadatkom da zatvori pravce iz Doboja i Srnica prema Tuzli. Sljedećeg dana, Štab 14. korpusa NOVJ, pod čijom su neposrednom komandom bile spomenute divizije, dakle, 6. januara, naredio je 23. diviziji da razmjesti svoje dvije brigade u zahvatu rijeke Spreče, a da sa trećom izvrši direktan napad na Gračanicu. U januaru je bio tek početak… Taj napad je odbijen. Kasnije će se okršaji pojačavati.

Koje su snage bile suprotstavljene tim partizanskim jedinicama? U najkraćem, to je bila koncentracija, da kažemo, svakakve vojske, koja se manje-više nalazila u stanju rasula… Da naglasim: Gračanica je bila najvažnija prepreka partizanima na strateškom pravcu od Tuzle i Brčkog prema Doboju. Zato se tako uporno i branila.”

Koje su snage bile suprotstavljene partizanima u ovom prostoru i kako su bile raspoređene?

” Kao prvo, Njemačke snage su se zadržavale na užem području Doboja i oko važne raskrsnice na Srnicama. U Doboju su bili raspoređeni dijelovi 7. SS gorske divizije “Prinz Eugen”, kao i dva Landesschützen (landesšicen) bataljona – neka vrsta teritorijalne odbrane, popunjena, uglavnom, starijim ljudima. Raskrsnicu u Srnicama držala je posada, sačinjena od 16. grenadirske regimente iz sastava 22. pješačke divizije Wehrmachta.

Snage Nezavisne države Hrvatske (kolokvijalno: ustaško-domobranske) bile su ovdje i najbrojnije. Dakle, u trouglu: Brčko – Tuzla – Gračanica djelovala je 12. hrvatska divizija, koja se popunjavala iz 3. gorskog zdruga i 12. stajaćeg djelatnog zdruga. (zdrug je bio otprilike veličine jedne brigade). Da napomenem: krajem 1944. godine, u stanju gotovo potpunog rasula, došlo je do objedinjavanja Hrvatskog domobranstva, kao regularne vojske NDH i Ustaške vojnice, kao oružane sile Ustaškog pokreta, u jedinstvene Hrvatske oružane snage (HOS). Tada su u sastav novoformirane 12. hrvatske divizije ušle te dvije spomenute jedinice: ustaški 12. stajaći djelatni zdrug (ili brigada) i domobranski 3. gorski zdrug, čiji su pripadnici bili poznati kao “Bosanski planinci”, partizani i ustaše su ih zvali „zeleni kadar“. Taj 3. gorski zdrug popunjavali su pripadnici nekadašnje Domobranske dobrovoljačke pukovnije (DOMDO), teritorijalne jedinice, u narodu poznata kao legija, koju su popunjavali domaći ljudi, radi zaštite svojih naselja, ali i izbjegavanja mobilizacije u regularne domobranske ili neke njemačke jedinice, tipa SS. Stožer te 12. divizije se nalazio u Brčkom, a njen zapovjednik je bio domobranski pukovnik Slavko Cesarić. Zapovjednik 12. stajaćeg djelatnog zdruga je bio ustaški pukovnik Avdaga Hasić, a 3. gorskog zdruga – dopukovnik Anđelko Švab. Oba ova zdruga su se dijelila na više bojni, odnosno bataljona. U Gračanici je bilo zapovjedništvo 9. bojne “Bosanskih planinaca”, kojom je zapovijedao domobranski natporučnik Abdurahman Kapetančić, te 4. udarne bojne, odnosno bivše 25. djelatne, kojom je zapovijedao ustaški pukovnik Ibrahim Pjanić. Pred posljednji partizanski napad, u Gračanici su se zatekli i ostaci jedinica koje su pred partizanima bježale iz pravca Tuzle: 14. ustaške djelatne bojne iz Kreke, kojom je zapovijedao Mustafa Jakubović, te dvije bojne Bosanskih planinaca: 3. iz Puračića, pod zapovjedništvom Saita Baftića, te 5. iz Živinica, kojom je zapovijedao Ibrahim Suljić. Pored 12. hrvatske divizije, u završnim borbama oko Gračanice sudjelovali su i dijelovi 15. hrvatske divizije iz Doboja, odnosno 16. posadnog i 16. ustaškog zdruga, a u samoj Gračanici su, kao ispomoć lokalnim snagama, u aprilu 1945. godine navodno boravile i manje jednice 7. SS gorske divizije “Prinz Eugen”.

Uz sve nabrojane, početkom 1945. na ovom prostoru koncentrisale su se i jake četničke snage, koje su bježale iz Srbije ispred partizana i nadiruće Crvene armije. Na Ozrenu i Majevici našli su svoju odličnu bazu. U decembru, odnosno u januaru kod Bijeljine je s njim ušao i Draža Mihajlović sa svojom užom komandom. Bile su toliko brojne i osjećale se jakim da su u januaru čak ugrožavale i Tuzlu. Na području Trebave i Ozrena djelovali su Ozrenski četnički korpus pod komandom Cvijetina Todića i Trebavski četnički korpus pod komandom popa Save Božića, pojačani dijelovima Cersko-majevičke grupe korpusa Dragoslava Račića, te crnogorskim četnicima zloglasnog komandanta, zločinca i koljača Pavla Đurišića. Između četnika i oružanih snaga NDH, prvenstveno ustaša, tih dana je dolazilo do čestih sukoba i incidenata, ali ih je sve jači pritisak partizanskih jedinica primoravao na taktičku saradnju na terenu, koja se ostvarivala i posredstvom Nijemaca.

Pošto smo, na neki način utvrdili borbeni poredak i „napadača i branilava“, u nastavku ćemo u najkraćem spomenuti najznačajnija dejstva i okršaje.

Rekli smo da je 23. partizanska divizija (NOVJ), krenula prema Gračanici, još početkom januara 1945. Tu negdje, 5. ili 6. januara počela je,, rekao bih četvoromjesečna bitka za Gračanicu. Vođene su teške borbe u kojima je posebno velike gubitke imala 14. brigada, kada je jedan njen bataljon bio odsječen u području između Matešića, Babića i Stjepan Polja. Zbog stalnog uzmicanja branilaca, partizani su nadmoćno svoje linije stalno pomjerali prema Gračanici. U pojedinim fazama bili su blizu Sokola, Pribave, Piskavice… Nakon teških borbi, Gračanicu su partizani prvi puta zauzeli 24. februara. Održali su se u gradu do 23. 3. kada su se morali povući pred njemačkom kontraofanziovom iz Doboja (“Majska oluja“), kojoj je cilj bio da odmakne partizanske snage što više od Doboja, radi svog bezbjednog izvlačenja dolinom Bosne.

Međutim, partizani će se za petnaestak dana ponovo naći „pred kapijama“ ovog grada. I definitivno ga zaposjesti. Opći napad jedinica Druge armije na svim linijama počeo je 5. aprila. U tom prvom naletu, brigade 25. i 23. srpske divizije izbile su na liniju od Hrgova do Bukve, opkolivši Srnice, nastavile su prodor ka

Biberovom Polju i Kerepu, te ovladale grebenom Vranjevca i Monja. Partizani su postigli uspjehe i na ozrenskom odsjeku fronta, zauzevši Sočkovac i dio Boljanića, te Veliku i Malu Ostrovicu. No, prilikom napada na Gračanicu, nakon cjelodnevnih borbi i žestokih napada i protunapada, bili su prisiljeni da se, nakratko povuku na polazne položaje, iako su bili već ovladati Stražbom i Drafnićima, te Pribavom i Straževcom. Prvog dana borbi, partizani su postigli samo polovične uspjehe, zbog čega su u komandi Druge armije razradili nove planove za naredni dan, te izvršili pregrupisavanje jedinica, da bi napad na čitavom frontu 2. armije nastavili 6. aprila. Samo da spomenem da je sa pravca Srnica, 25. divizija sa 2. krajiškom brigadom 17. divizije i 14. srpskom brigadom 23. divizije, već 6. aprila umarširala u Gradačac.

Za to vrijeme, na gračaničkom sektoru, 7. srpska brigada 23. divizije je poslije oštre borbe zauzela Sijedi krš i Vis, te presjekla cestu Gračanica-Lukavica, ugrožavajući protivničku odstupnicu ka Doboju. Istovremeno, 9. srpska brigada je zauzela Soko, opkolivši manju skupinu ustaša u srednjovjekovnoj tvrđavi, te je potom glavninom snaga produžila ka Gračanici, dok je 14. srpska brigada zauzela kote Vepar i Stražbu, ugrozivši Gračanicu sa sjevera. Na pravcu 45. divizije, ustaše su pružale snažniji otpor, tako da su – uprkos znatnoj partizanskoj nadmoći – tu postignuti tek manji uspjesi. Dvije brigade ove divizije, 20. i 24., uspjele su zauzeti uzvišenja iznad Pribave, ali dalje nisu mogle napredovati. Tada je 23. brigada, uspješnim manevrom, prešla Spreču i presjekla cestu Gračanica-Doboj, s namjerom da se spaji sa brigadama 23. divizije i potpuno opkoli Gračanicu. Da bi izbjegli opkoljavanje, uslijedilo povlačenje glavnine jedinica Hrvatskih oružanih snaga iz Gračanice, koje su osiguravale tek manje manevarske jedinice, uspješno zadržavajući daleko nadmoćnijeg neprijatelja i nanoseći mu znatne gubitke.

Sa dostignutih položaja Durać – Radino brdo – Tunjevac, 20. brigada 45. divizije NOVJ već u 4 sata ujutro, 7. aprila prelazi u napad s ciljem da zauzme Gračanicu. Nešto slabiji otpor branioci Gračanice pružili su na Straževcu, ali su brzo popustili, pa su dijelovi 20. brigade ušli u Gračanicu sa jugoistočne strane.

Pošto su u 4 sata izjutra, 7. aprila izbili na komunikaciju Soko – Gračanica i dijelovi 7. brigade, 23. divizije ušli su u Grad sa sjeverozapadne strane. U međuvremenu oslabljene i demoralisane snage branioca napustile su Gračanicu.1 Poslije zauzimanja Gračanice, brigade 23. i 45. divizije NOVJ nastavile su dejstva prema Doboju. Na svim sektorima, razbijene ustaško-domobranske i njemačke snage pokušavale su pružiti otpor, posebno duž komunikacije Gračanica – Malešići – Lukavica. Već 8. aprila, 9. brigada 23. NOU divizije odbacuje protivničke snage sa položaja Drenova – Bijeli potok na lijevu stranu rječice Lukavica. Poseban otpor ustaše i zelenokadrovci pružili su na položaju Drum. Za to vrijeme, 7. brigada 23. NOU divizije uspjela je očistiti selo Hodžiće i prostor oko Brijesnice. Neke dijelove uputila je i na položaj Drum gdje su ustaše i zelenokadrovci bili organizovali upornu odbranu.

Jak otpor ustaško-domobranski dijelovi i zelenokadrovci pružili su i na brdu Motka kod Brijesnice. U međuvremenu, dijelovi 9. brigade uspjeli su bez veće borbe zauzeti Delića brdo i Zoljin vis iznad Lukavice. Ustaško-domobranski dijelovi na Motki i Drumu morali su, napokon, popustiti i povući se prema Becnju.

Da bi održale mostobran i zaštitile prijelaz na rijeci Bosni, iščekujući pomoć iz pravca Sarajeva, ustaško-domobranske snage pružale su žestok otpor u rejonu Ciganišta, Hrkoja i Becnja i uopće na desnoj strani Bosne.

Doboj je pao 17. aprila, čime je otvoren put partizanskim snagama prema Derventi, Brodu i dalje…”

          Kako je ulazak partizanskih jedinica doživljen u ondašnjoj Gračanici? Da li je narod partizane dočekao kao oslobodioce?

“Naravno, da nije, bar u većini, mada je na to pitanje teško odgovoriti u kategorijama – crno bijelo, jest, nije… Činjenica je da je tu već postojala neka polarizacija stanovništva, da je bilo onih koji su pristajali uz partizansku stranu (makar bili i u manjini), da su se mnogi takvi povukli s partizanima u vrijeme spomenute njemačko-hrvatske kontraofanzive oko 20. marta…. I sada su se, nakon dolaska partizana vraćali u Gračanicu kao neki rukovodioci, aktivisti… Ali da je postojao strah, postojao je, dijelom zbog propagande, a dijelom zbog velikog broja onih koji su se nalazili na toj pogrešnoj strani, u tim, je li, “neprijateljskim” jedinicama.

Dakle, vladao je strah, neizvjesnost, propaganda je učinila svoje, puno ih je pobjeglo ispred nadolazeće vojske, bojeći se osvete, represalija. Mase naroda nisu znale o kakvoj se vojsci radi. Mnogi su teško razlikovali partizane od četnika. Inače, dijelom je krivica, da tako kažem, bila i na partizanskoj strani. U odlučujućem periodu, negdje u jesen 1944. ovdje u Gračanici je po naređenju Oblasnog komiteta KP Tuzla, ionako slaba partijska organizacija bila raspuštena. Navodno, kako se obrazlagalo, zbog „legijskog ponašanja“, u prevodu zbog pokušaja pregovora sa legijom, konkretnije sa Ibrahimom Pjanićem. Nažalost, u Oblansom komitetu, pod uticajem istaknutijih kadrova – komesara koji su s partizanskom vojskom dolazili iz Srbije, pa i Crne Gore zavladala je jedna kruta „boljševizirana“ struja, koja nije razumijevala pravo stanje, ovdje na terenu, pogotovo političko raspoloženje naroda…. U Gračanici nije bilo nikakve partijske aktivnosti, partijske ćelije, upravo u tom kritičnom periodu, kada je trebala da u nekom političko-propagandnom smislu priprema stanovništvo za dolazak partizana… Nije je bilo. Otuda, toliko neznanje, pa i nasjedanje propagandi… Konačno toliki egzodus i masovno odstupanje, u konačnici do „Blajburga“.

Nije realno bilo ni očekivati da se kao oslobodioci dočekaju oni ispred kojih su vaši sinovi, braća, rođaci pobjegli glavom bez obzira, da se u konačnici mnogi od njih nikad više nisu ni vratili….

Ovim međutim, ne treba dovoditi u pitanje oslobodilačku misiju te partizanske vojske. Naprotiv.

Vezano za to raspoloženje-nerspoloženje Gračanice pri dočeku „oslobodilaca“, ovdje ne govorim napamet, rekla-kazala, već na osnovu dokumenata koje sam istraživao. I partizanskih i ovih drugih Dozvolite da pročitam inserte, samo iz jednog ili dva.

U opširnom izvještaju Sreskog komiteta KPJ o političkim prilikama u Gračaničkom srezu, posebno su zanimljive ocjene o Ibrahimu Pjaniću, ponašanju ozrenskih četnika, narodnim i pozadinskim vlastima itd. Što se tiče političkog raspoloženja među Muslimanima , u izvještaju se navodi sljedeće: “S ovim uvezi podvući ćemo jednu stvar karakterističnu za cijeli gračanički srez: mase naroda vjeruju da je Pjanić Ibrahim prijatelj naroda na tom srezu i da se samo njemu može zahvaliti što je gračanički srez ostao sačuvan za vrijeme rata. Baš taj momenat pojavljuje se danas i kod izbjeglih ljudi izvan Gračanice, koji vele da se uzdaju u Pjanu, koji će sačuvati narod, njihova imanja i porodice od neprijatelja. Važno je napomenuti da je taj oportunizam bio zavladao u bivšoj partijskoj organizaciji u Gračanici i zadržao se u Skojevskoj organizaciji i poslije oslobođenja Gračanice” (misli se prvog oslobođenja u februaru, 1945.)

Što se tiče političkog raspoloženja na Ozrenu, u izvještaju piše da su po dolasku partizana na to područje, sva sela bila gotovo pusta. “Rijetko se je mogao naći koji stariji muškarac. Svi su skoro bili izbjegli sa četnicima. Manji dio seljaka je bježao što je vjerovao četničkoj propagandi da će naše jedinice ubijati ljude i paliti sela. Jedan dio je pobjegao što je upleten u zločine i bojao se kazne, a veći dio seljaka je bježao bojeći se četničkog terora, jer je malo ko vjerovao da će naše jedinice ostati definitivno na Ozrenu.”

Nakon nekoliko dana boravka partizanskih jedinica u Gračanici, postavljen je Sreski NOO odbor, dok su u svim selima, osim Skipovca, Paležnice i Tekućice postavljeni povjerenici NOO (lokalna partizanska vlast). Narod je u njima gledao samo “sakupljače hrane za vojsku i oni u narodnim očima nisu postigli ugled vlasti”. Mnogi su bili skloni oportunizmu. U Gračanici je formiran i odbor NOF-a od 25 građana, koji je djelovao svega nekoliko dana, do povlačenja partizana iz Gračanice. Odbori NOF-a u to vrijeme postojali su u Donjoj Orahovici, Lendićima, Sižju i Petrovom Selu.2

Zajedno sa partizanskim jedinicama, u Gračanicu su se počeli vraćati oni koji su se sa partizanima privremeno povukli u pravcu Puračića, kad su Nijemci i ustaše bili potisli partizanske snage iz Gračanice 21. 3. 1945. godine. Na povratku, prvenstveno aktivista narodnooslobodilačkog pokreta (NOP-a) i ostalih kadrova, naklonjenih partizanima, posebno su se angažvali članovi Sreskog komiteta KPJ Đoka Šešlak i Muhamed Kešetović. U Gradu je još uvijek bila dosta konfuzna situacija. Nije se vratio ni Gradski odbor, koji je trebalo da dođe prvi. Funkcije Gradskog odbora obavljali su članovi Sreskog narodnooslobodilačkog odbora: Velo Šuput, Fadil Šabić i Muhamed Kešetović. Drugog dana nakon ulaska partizanskih jedinica, situacija u gradu bila je dosta teška i konfuzna.

U partijskom izvještaju iz Gračanice o tome piše: “Pri upadu u Gračanicu učinjen je niz grešaka od pojedinih vojnika, koji su dolazili u kuće, zahtijevajući koja jela treba da im se kuhaju i.t.d. Bilo je pokušaja obijanja radnji, a desilo se je i slučajeva uzimanja raznih stvari iz kuća i.t.d. U noći su opet neki vojnici iz njekih štala bez ičijeg znanja odvodili stoku (krave, volove i.t.d.). Mnoge propasti dogodile su se zbog odsutnosti odbora”.

Očigledno, problemi u gradu, pljačka i maltertiranja bilo bi manje da su se članovi Mjesnog NOO odbora Gračanica nalazili u gradu. Njihovo kašnjenje i nedolazak zajedno sa partizanskim jedinicama, očigledno se negativno odrazilo na ukupnu situaciju u Gračanicu, što se jasno nazire iz ovog partijskog izvještaja.

Narod je sa zabrinutošću i strahom dočekao partizane. Mnogi su se iz samo iz čistog straha povukli sa ustašama i Nijemcima. U spomenutom izvještaju to se objašnjava na sljedeći način: “Narod u gradu je zastrašen ponovnim borbama i povratkom neprijatelja. Na ulici je teško vidjeti i jednog civilja. Narod neobavješten o novim događajima i o novoj situaciji…“ “

Nije više tajna da se znatan broj Gračanlija u tom presudnom historijskom trenutku našao na onoj poraženoj strani, u redovima jedinica koje su s ulaskom partizana u Gračanicu odstupile u pravcu Zapada. Mnogi od njih se više nikada nisu vratili. Šta se ustvari tu desilo?

“Da, nažalost, mnogi se nisu vratili. Ja sam pokrenuo ta istraživanja, objavio ih u „Gračaničkom glasniku“ itd. Oko 350 muškaraca s područja današnje općine, odnosno Grada Gračanica nikad se nije vratilo. To, naravno nisu konačni podaci. Pobijeni su ili stradali u povlačenju poražene vojske, u onome što danas u simboličnom smislu zovemo „Blajburg“.

To je jako puno, ako znamo da je na istraživanom prostoru, uoči Drugog svjetskog rata, živjelo ispod 10 hiljada stanovnika. To je, dakle bila, tragedija i zločin velikih razmjera. Ali to ne treba jednoznačno posmatrati, po principu crno-bijelo, dobri ili loši momci. Prije svega, mora se imati u vidu historijski kontekst i dobro znati ko je poveo te ljude u propast. Neko je išao ispred njih. Zna se da je to učinila Pavelićeva Vlada i taj ustaški vojno-politički vrh u Zagrebu…Svi ti nesretni ljudi su krenuli za njima, svjesno ili nesvjesno, u svakom slučaju u strahu, oni zapravo nisu ni imali nekog drugog izbora. Valja takođe znati da je iz tih kolona koje su se povlačile prema Blajburgu pružan sporadična otpor partizanskoj vojsci, sve negdje do 15. maja, znači još 7-8 dana nakon pada Berlina i službenog završetka Drugog svjetskog rata. Sjetimo se Odžaka, kojeg su ustaše branile sve do 25. maja 1945. godine, odakle su, kako se pričalo, poručivali Hitleru – ako se nema gdje skloniti u Berelinu, neka dođe nasigurno u Odžak. Može zvučati pregrubo što ću reći, ali jesu li pripadnicima takve vojske partizani mogli dijeliti kolače? Naravno, zločin, golemi zločin Blajburga ništa ne može opravdati, niti ga oprati, ali ga treba kontekstualizirati, nešto se vremenski događalo ispred, a nešto iza tog Blajburga. Na kraju krajeva, to je strašna mrlja na partizanskom pokretu, njegovim svijetlim tradicijama i tekovinama, doprinosu pobjedi nad fašizmom, pa ako hoćete rješavanju i pitanja Bosne i Hercegovine i nas Bošnjaka u njoj. Ono što posebno boli je prikrivanje tog zločina skoro 50 godina…

Ja sam kroz svoja istraživanja i baveći se općenito Drugim svjetskim ratom, čitajući literaturu, dokumente itd, došao do jednog zaključka, koji sam takođe objavio, ali koji nije imao nekog posebnog odjeka. Naime, Blajburg nije niti može biti isto za Bošnjake, što je i za Hrvate, barem u veće broju. Imao sam žestoke probleme oko toga sa jednim profesorom, kolegom iz Hrvatske, koji nije htio da mi potpiše recenziju za objavljivanje rada zbog takvog mog stava. Nisam ga mogao ubijediti da za bosanske muslimane – Bošnjake to, taj Blajburg, nije bila nikakva golgota ili križni put ili propast domovine…

Od bližih srodnika postradalih na Blajburgu, pa ni od onih preživjelih, nikad nisam mogao čuti da su ti ljudi stradali na nekom križnom putu, nacionalnoj golgoti. Muslimani općenito, ne mogu biti ni na kakvom križnom putu, ni u simboličkom smislu. Ne, u ovom slučaju bosanski muslimani su tu samo žrtve, niti su nacionalni, niti su domovinski stradalnici…Na kraju krajeva, oni su stradali za neku tuđu domovinu…Spomenik na Blajburgu podigle su ustaše, što samo po sebi baca sjenu na te komemoracije pod pokroviteljstvom države Hrvatske, a koje je već Austrija zabranila. Na tim ceremonijama nije mjesto Bošnjacima. Niti im je potrebno obilježavanje. Zato što muslimani, Bošnjaci u Drugom svjetskom ratu nisu imali ni svoje ustaše, a bogami ni svoje četnike… Nisu imali ni državu, ratovali su za tuđu… To ne znači da nisu bili mobilisani ili čak dobrovoljno sudjelovali u tim jedinicama. Da ne otvaramo pitanje kako i pod kojim uslovima. Uostalom, ako se ne zna gdje je rodno mjesto ustaštva i četništva, zna se da Sarajevo to sigurno nije… Zato je uzalud tražiti ekvivalent četništvu i ustaštvu u muslimanskom narodu. To je komunistička izmišljotina: poturanje neke handžarovštine, zelenog kadra, pa čak i mladih muslimana… Handžar divizija je vojna jedinica Njemačke, nije vojna jedinica Bosne i Hercegovine i muslimana, premda je bila popunjena dominantno muslimanima, koji su se na kraju krajeva jedini u toku Drugog svjetskog rata u njoj pobunili i platili glavom. Pronašao sam neke dokumente da su prve jedinice zelenog kadra, ustaše svrstavale na „neprijateljsku“ stranu u istu rubriku s partizanima, naravno ja to nikako ne izjednačavam već samo pokušavam objasniti sve te stereotipe. Zato sam od nekih kolega optuživan da hoću nasilu da dokažem kako muslimana nije bilo u ustašama. Naravno da ih je bilo, da su neki činili i zločine, ali to nije bila ni bosanska, ni muslimanska, već Hrvatska vojska isto kao što su četnici srpska. Da podsjetim, muslimanska elita i ulema je poznatim rezolucijama u jesen 1941. javno ustala protiv ustaških zločina i Jasenovca nad Srbima, Jevrejima i ostalim. Je li to antifašizam ili normalan ljudski gest – da zaštiti komšija ma koje vjere i nacije bio, manje je bitno…

Ja sam negdje javno poručio: neka pojedini hrvatski nacionalisti i ultradesničari peru Jasenovac Blajburgom kolko god hoće, to se nas u Bosni ne tiče…Niti je naš Jasenovac, niti je naš Blajburg, samo su naše žrtve i u jednom i u drugom, uglavnom nevino postradale… Civilizacijski ih je prisjećati ih se, a nikako pravdati ovo ili ono, izjednačavati krivicu, praviti historijsku reviziju itd.

Nešto slično sam javno poručio i povodom prošlogodišnje famozne mise za žrtve u Blajburgu, koja je održana u katoličkoj katedrali u Sarajevu.”

                  Vi ste istraživali ovdje na području Gračanice pitanje Blajburga, imate nekoliko objavljenih radova u akademskim časopisa, istupali ste na naučnim skupovima. Poznato mi je da ste imali i nekih neugodnosti i neshvatanja. Imali smo onu famoznu misu u Sarajevu. I o tome ste javno iznosili svoj stav. Možete li ga ukratko izložiti?

“Da, ja sam pokrenuo ta istraživanja u najboljoj namjeri, javno i transparentno, ne očekujući ni od koga nikakvu pomoć, dakle o svom trošku i na svoj intelektualni i svaki

15 godina. Znao sam da će me neki optužiti za historijski revizionizam, za ovo ili za ono… Zadovoljan sam što smo to časno završili, što je imalo pozitivnog odjeka u akademskom svijetu, u javnosti…. Sve je to objavljeno na stranicama „Gračaničkog glasnika“, dostupno je na internetu, pa ne bi previše dužio o tome.”

7. april 1945. godine nesumnjivo je bio datum koji je označio jednu historijsku prekretnicu, ali istovremeno je za mnoge stanovnike ovoga prostora ostavio jedno traumatično iskustvo. Imajući to u vidu, ne iznenađuje nas da se mnogi pitaju – ima li ga smisla uopće i obilježavati na način kako ga mi danas obilježavamo. Kakav je Vaš komentar na to? Da li je ono što se zbilo 7. aprila 1945. godine zaista imalo karakter oslobođenja ili je taj termin više u simboličkoj ravni?

“Nije ni u kakvoj simboličnoj ravni. Ja sam davno dao neki svoj odgovor na to pitanje od koga je ili od čega je Gračanica oslobođena 7. aprila 1945. godine. Oslobođena je od jednog zločinačkog, fašističkog režima koji je ljude progonio na bazi etničke pripadnosti (sjetimo se samo sudbine Jevreja u Gračanici, odvođenja Srba u logor Jasenovac s našeg područja itd.), oslobođena je od režima koji je negirao subjektivitet i teritorijalni integritet BiH, itd. Uostalom, pobjeda partizana bila je i pobjeda ideje BiH, kojoj je NOP vratio davno izgubljenu državnost…Iz tog ugla trebamo promatrati taj naš 7. april, tako ga trebamo slaviti, interpretirati, obilježavati…

Partizani su u konačnici oslobodili zemlju i od jedne fašističke države i od njemačko-talijanskog okupatora, donijeli prosperitet, modernost…obrazovanje, kulturu. Uostalom, nije zanemarljivo učešće bosanskih muslimana u tom pokretu. O tome je nedavno sjajnu knjigu napisao britanski historičar Marko Atila Hoare pod naslovom „Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu“. Sasvim korektno i objektivno. Sjetimo se 16. muslimanske, slavnih muslimanskih krajiških brigada, sjetimo se narodnih heroja, antifašista, patriota. Da ne širimo temu. Prilika je da sjetimo i gračaničkih partizana, uistinu svijetlih likova ovoga grada: Adema Alića, kojeg su strijeljali Nijemci, pogunulog partizanskog komesara, Ahmeta Šiljića, a kojima je ova vlast, nažalost, ukinula ulice… Imala je Gračanica istaknute intelektualce – antifašiste, poput dr. Avde Prohića, Hasana Maglajlije, Adema Osmanbegovića, partizanskog komesara. Gračanica je dala i tri borca čuvene Prve proleterske: Hajrudina Mehinagića, Saliha Osmanbegovića i Ekrema Durića. To su činjenice, koje trebamo afirmisati i baštiniti kao civilizacijsku i pozitivnu tekovinu, a stramputice i skretanja samog komunističkog režima,

ideološka zastranjivanja, koja su uzrokovala teške zločine, njihovo višedecenijsko prikrivanje, konačno i propast tog sistema – treba prepustiti historičarima i iz svega toga izvlačiti pouke za budućnost.”

             Sedmi april se nekada obilježavao kao centralni općinski praznik. Danas je jedan od četiri značajna datuma u službenom kalendaru grada Gračanica. U čemu je manifestacioni značaj ovoga datuma? Šta je on značio nekada i šta znači danas, i šta bi, ustvari, po Vašem mišljenju trebale biti glavne smjernice u obilježavanju ovog datuma?

“Prije 1992. godine, u mnogim našim općinama i gradovima gotovo u sto posto slučajeva Dan općine isključivo se vezivao za neki krupniji historijski događaj iz perioda Drugog svjetskog rata. Definitivno zauzimanje nekog mjesta, odnosno grada od strane partizanskih jedinica (NOV) proglašavano je danom oslobođenja, a kasnije danom opštine ili grada. U Gračanici je to bio 7. april, koji se od sedamdesetih godina do početka rata za Bosnu i Hercegovinu, 1992. godine, obilježavao kao Dan opštine i Dan oslobođenja.

U suštini, to su bili datumi pobjede partizanskih jedinica i uspostave nove vlasti u nekom mjestu, nakon slamanja ustaško-domobranskih i njemačkih snaga koje su ga branile. Proglašavani su danom oslobođenja, rođendanom opštine isključivo po ideološkoj matrici i kao takvi bili potpuno u funkciji aktuelne vlasti. Stoga nije ni čudo što ni nakon više decenija njihovog obilježavanja, ti datumi nisu mogli “uhvatiti dublje korijene” u našem narodu. Bili su to uglavnom “praznici vlasti” koje narod nije mogao “posvojiti” jer nisu ni imali veze sa njegovom tradicijom i identitetom. Kako napisa prof. Omer Ibrahimagić, po pravilu, to se dešava uvijek tamo “gdje se kolebljivost identiteta proizvodi pod uticajem ideoloških promjena i jednokratnih političkih režima”.

To međutim, ne znači da nije trebalo i da danas ne treba obilježavati značajne događaje i ličnosti iz doba antifašističkog rata 1941. – 1945. Zašto? Zato što fašizam kao društvena pojava još uvijek predstavlja opasnost na koju se mora računati na duge staze, pogotovo na ovim prostorima. Time se i rukovodilo Opštinsko vijeće u Gračanici donoseći Odluku o utvrđivanju značajnih datuma na nivou općine, u kojoj je 7. april zadržan kao Dan oslobođenja Gračanice u Drugom svjetskom ratu (5. 4 2001.)”

              I na kraju, neka Vaša završna poruka za slušatelje Radio Gračanice, u povodu obilježavanja 7. aprila – Dana oslobođenja Gračanice?

“Još jednom čestitka i poruka da iz svih tih obilježavanja i historijskih datuma izvlačimo pozitivne pouke, energiju za budućnost, da se njima ne vraćamo samo prigodničarski i formalno, da to budu praznici za narod, a ne samo

za grupu političara koji se tamo okupe, polože cvijeće, prisustvuju čitanju referata, koji ih, uglavnom ne interesuje. Njegovati, kako bih rekao pozitivnu kulturu sjećanja. To treba i htjeti i znati. O tome treba čitati i učiti. Mnogo više, nego što to danas činimo.”

 

Slični postovi

Back to top button