Nekategorisano

Neki novi klinci će pjevati tvoje pjesme…

Smrt je neminovna. Tvoja je posebna, nekako nemoguća. Ti živiš vječno u svim generacijama se prožimaš i do svačijeg srca dođeš, Lunjo.  Tvoje stihove nisi pisao ti, nego srca svih nas. Pronalazio si nas u svim životnim situacijama, prekretnicama života, za svakog po nešto, samo je trebalo slušati i pronaći sve to. Vodio si nas na Ringišpil života, Jednom si sadio lipu, zajedno sa nama, rekao si Ne lomite mi bagrenje, ali nekolicina je shvatila da to ne treba ni činiti. Shvatao si Vasu Ladačkog, pjevao Sevdalinku i Narodnjake, a ipak svirao Za treću smjenu. Nevjernik i Namćor, sa Dnevnikom starog momka.  Plesao Balkanski tango, lagano Kao talas, i sve to Dok gori nebo nad Novim Sadom. Naposletku si ispisao Stih na asfaltu, vječno. Govorio si da Krivi smo mi i jesmo, ali te katkad nismo čuli, nismo slušali, a bio si u pravu. Upoznao si Čovjeka sa mjesecom u očima… Odlazi cirkus, nećemo se radovati koncertima, prelaziti kilometre i kilometre samo kako bismo čuli Djevojku sa čardaš nogama i zajedno pjevali, jer tu svi znaju. Nećeš nam bacati malog bijelog zeca i par mandarina s bine. Počivaj u miru matori. Neko to od gore vidi sve, povlači te konce, igra se.
Neki novi klinci će pjevati tvoje pjesme, živjet ćeš vječno.
Balaševića ili voliš ili ne razumiješ.

E.Č.

Slični postovi

Back to top button