Čaršija

O profesoru Sabriji Prohiću

U utorak nas je napustio uvaženi profesor Sabrija Prohić. Tim povodom u nastavku ćete imati priliku da pročitate šta je o ovoj ljudskoj gromadi, pravedniku, najjednostavnije rečeno, dobrom i plemenitom čovjeku napisao njegov poznanik , novinar i publicista Ferhat Korajac koji počinje ovako…

Još jedna legenda grada na utoku Sane u Unu, prof. Sabrija Prohić (73), otišla je zauvijek s ovog dunjaluka

PRAVEDNIK I ZNALAC NUROM OBASJAN

U Bosanski Novi, grad kojeg je zavolio na prvu, došao je godine 1978. Stigao je iz Zagreba, hrvatske metropole. U džepu je imao diplomu profesora eksperimentalne fizike. Blago valovita kosa, lijep izgled, oštar pogled, korak čvrst… odavali su karakterne osobine velikog insana. A tek kada progovori, u maniru velikog govornika, s nadahnutim glasom i lahkoćom izražaja, odmah se dojmi da puca od znanja. Mnogo puta smo se sretali, priroda posla nam to omogućavala, ali samo jednom sam bio u društvu s njim, s odabranom bosanskonovskom elitom. Bilo je to u praskozorje prvih višestranačkih izbora u našoj Bosni. Jednom, ali zapamtio zavazda, citirao je velikog filozofa, Immanuela Kanta, kazavši:

„Dvije stvari ispunjavaju dušu uvijek novim i sve većim divljenjem i strahopoštovanjem: zvjezdano nebo iznad mene i moralni zakon u meni. Zvjezdano nebo govori mi da sam ja beznačajno zrnce pijeska u svemiru, a moralni zakon u meni daje mi ogromnu vrijednost“.

Iskren da budem, godine prošle mnoge, a ja tek onda shvatio tu izrečenu misao. Pogledom sam preletio preko lica koja su tada sjedjela. Učinilo mi se da je poruku razumio jedino rahmetli Izet Muhamedagić i Džafer Kapetanović. Znam pouzdano da su se već tada ispreplitale učeničke priče, koje je bosanskonovska čaršija upijala. Pomalo bajkovite, maštovite, zatajene… o mladom profesoru fizike na Srednjoškolskom centru „Đuro Radmanović“. A sve o njemu u tri riječi stalo bi: pun znanja, pravičan, iskren… Njegov stil predavanja i govora, bez obzira na svakakvu raznolikost slušatelja-učenika, postizao je cilj – upijali su znanje.

Znam da je prvo vrijeme s familijom u gradu na dvije krasotice među rijekama živio kod Ismeta (Harkan) i Emire Ibrahimagić. Čekao je da mu se završi dodijeljeni stan u naselju Ograde. Nametnuo se sa svojim prefinjenim postupcima, kulturom ponašanja i ophođenja… svojim komšijama, mahali, kolegama, općenito žiteljima… Volio je sport. Podjednako fudbal, rukomet, košarku… Proveo nekoliko godina na funkciji sekretara u perspektivnom lokalnom Košarkaškom klubu „Sloboda“. Njegov talenat, znanje, široko obrazovanje, poštenje, iskrenost, moral… odlično je procijenio lider bosanskonovskih Bošnjaka, poznati i priznati advokat rahmetli Izet Muhamedagić. Pokušao je okupiti bosanskonovsku intelektualnu elitu, a Sabriji dati organizacioni i koordinacioni zadatak pri osnivanju Muslimanskog prosvjetnog društva „Preporod“ i Muslimanskog dobrotvornog društva „Merhamet“. Bila je to eksplozivna kapsula za progon od srpske na ovog već zapaženog muslimanskog intelektualca. U hajku su krenuli mnogi, a ponajprije problematični Sabrijni učenici srpske nacionalnosti. Skrivao se nekoliko sedmica, jer znao je nakanu ovih zlotvora, da bi potom bio uhapšen i odveden u čuveno mučilište novoizgrađenog hotela „Una“.

Proživljavao je šestodnevnu torturu neviđenih i umu neshvaćenih razmjera. Polomljenog, iznakaženog i polumrtvog, s 12 slomljenih rebara, odveli su ga u prvi koncentracioni logor u BiH, stadion, kakva simbolika, „Slobode“ u naselju Mlakve. Teže od zlostavljanja, maltretiranja, ponižavanja, batinanja… pala su mu, na njegove oči, ubijanje sedmorice mladića, od 16 do 18 godina, iz bosanskonovskog sela Suhača. Njegovi učenici tada su mu cinično, s mržnjom, koja je isijavala iz njihovi očiju, rekli: „Profesore, Ti si sada na redu“. Odgovorio im je: „Bolje da ste mene ubili nego tu jadnu i nevinu djecu!“ Iživljavanja nad profesorom Sabrijom nastavljena su na stadionu „Sloboda“. Tjerali su ga da pase travu između stativa, i mučili na mnoge druge neshvatljive načine.

EON

Odgovarao je i ponavljao: „Možete me ubiti, ali istinu i pravdu nikad nećete!“

Uz pomoć UNPROFOR-a i OSCE-a, zajedno sa blizu osamstotina logoraša, biva oslobođen i uvršten u Konvoj nakrcan suzama i tugom s 10,5 hiljada nesrba, koji su spas našli izlaskom do Karlovca, a onda razasuti širom dunjaluka. Prilikom izlaska konvoja prema Dvoru na Uni grupa srpskih zločinaca pretraživala je svaki autobus, kamion, automobil… kako bi izveli Sabriju i krvnički ga likvidirali.

Prilikom pretresa govorili su: “Neće konvoj krenuti dok Sabrija ne bude ubijen”. Ipak, zahvaljujući prisebnosti nekih logoraša, a u glavnoj ulozi su bile dvije Novljanke, Sabriju su prekrile dekom i sjele na njega, tako da se uspio spasiti. U Karlovcu ga je dočekala njegova voljena supruga Zirafeta. Kasnije, godine 2002., u Gračanici na iftaru kod svog školskog druga i prijatelja iz djetinjstva Tarika Rešidbegovića Sabrija će saznati da je Tarik radeći na vezama u Sarajevu oko razmjena zarobljenika, uz asistenciju tadašnjeg sekretara obrane grada Sarajeva Nihada Halilbegovića zamijenjen za jednog četničkog vojvodu. Nakon obavljene razmjene i ulaska u konvoj, tražen je da bude ubijen.

I poslije belaja u Bosni, profesor se vratio svom pozivu u rodnu Gračanicu. Ali ni tamo nije samo profesorovo, nego širio istinu o herojstvu naroda našeg tražeći pravdu za svakog zločinca i za svaki zločin. Preselio je na Ahiret u nadi da će i nad Bosnom nur zasijati!

Našem profesoru Sabriji Prohiću želimo da mu se Allah dž.š. smiluje i u lijepi džennet uvede, a familiji da podari sabur!

 

Slični postovi

Back to top button