Čaršija

“Ramazan u mom domu” – nagrađeni radovi literarnog konkursa

Nagrađeno 6 učenika osnovnih i srednjih škola

Na početku mjeseca Ramazana, Aktiv vjeroučitelja Gračanica i MIZ Gračanica raspisao je literarni konkurs za učenike osnovnih i srednjih škola.

Veliki interes za literarni konkurs „ Ramazan u mom domu“ pokazali su učenici a o pobjednicima je odlučivao stručni žiri , tvrdi Alem Dedić – predsjednik aktiva vjeroučitelja Gračanica.

Komisija u sastavu Azra Konjić (MSŠ Gračanica), Mubera Đuvić (OŠ „Hasan Kikić“) i Rabija Husic Zahirović (MIZ Gračanica) odabrala je najbolje radove u dvije kategorije (osnovna i srednja škola).

U nastavku možete pročitati pobjedničke, nagrađene radove.

Kategorija – srednje škole:

Prvo mjesto – Elmir Bajraktarević – Učenik prvog razreda Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu

 

Tarih je nešto što se konstanto odvija, ali se u današnjici bilježi frekventnije i efikasnije. Dunjaluk će dobro upamtiti ove dane kada pandemija hara po svijetu kao nekada za vrijeme Ibn Batute. No, najveća razlika je što danas svako nešto bilježi, ili pismenim ili digitalnim putem, dok su tada u 14. stoljeću manjina populacije – ti rijetki pismeni ljudi, mogli išta kazati o svom vremenu i iskustvima. Pogana bolest je na kraju dana Božiji čin koji ima svoje posljedice. Da nije bilo bolesti, zapadnjački kolonisti ne bi tako lahko i brzo zauzeli posjede Novog svijeta i problemi s prenaseljenosti bi bili još veći. Čitav svijet je pod katancem dok vlade pokušavaju očuvati ekonomiju i sigurnost građana. Vrijeme prolazi brže nego ikad prije i ljudi koji su smisao života pripisali svojim profesijama gube iz dana u dan. Ne pomislih da bih ovako dočekao mubarek mjesec.

Uistinu je ramazan najdraži gost u našem domu, taj musafir koji nas zijareti iz godine u godinu, kao talas sa istoka koji pobožnošću obasipa čak i one inače ohole i nestrpljive. Ove godine sam naročito očekivao ramazan jer sam se upisao u Gazi Husrev-begovu medresu. Svi su pričali o ramazanskom raspustu i imamskoj praksi koja obično ukrašava taj period pred kraj školske godine, a ja sam naumio naučiti neke sure napamet. Srećom, ova kriza koja je iskrsnula neće narušiti moje planove. Vjerujem da bi atmosfera bila mnogo više opterećena da nije tehnologije. Zahvaljujući tome, pustili su nas iz škola i mogao sam se vratiti u svoj dragi kraj, u Gračanicu. Dobro se sjećam tog sunčanog dana kada sam stigao kući, odmah sam se počeo zabavljati i uživati u svemu dok sam još mogao, to jeste dok nisu stigle prve regulacije o kretanju. Sjećam se da sam posmatrao s balkona brda i prostrana zelena polja sjeverne Bosne kojima vija samo tišina. Mogu samo zamisliti šta životinje sada misle da je bilo s ljudima. Rijetko ko bude vani, obično u avliji. Sada sam napokon tu, u svojoj poželjenoj kući samo s porodicom i ramazanom. Čak nema ni šejtana koji bi me inače htio na svašta navratiti. Ovaj ramazan je zasigurno drugačiji od svega što sam prije iskusio i nosi drugačiju atmosferu. Glavni izvor buđenja tog ugođaja je na televiziji, gdje mogu gledati prijenos mukabele iz Gazi Husrev-begove džamije, ilahije, predavanja i još mnogo toga što gradi tu ramazansku atmosferu. Moram priznati da jesam blago kaharan zbog nemogućnosti da teraviju obavim u džematu svoje džamije, ali ja ću ovo posmatrati kao jednu formu itikafa. Nadam se da će ovaj mjesec zbližiti što više ljudi sa svojim porodicama jer je to nešto što zaista fali čovjeku današnjice. Porodični život je nešto od čega se sve više i više odstupa u zadnjem vremenu, a to je jedna od najvažnijih stvari u životu koje se ne smije zapostaviti. Bilo mi je drago i pomagati svojoj majci i mlađim sestrama, što me je tek tada dovelo do shvatanja koliko malo sam zapravo s njima provodio vremena. Poslušnost prema roditeljima i pomaganje njima je jedini način da se osoba iskupi za ono odgajanje koje su im oni pružili, ako uopšte postoji način otplate. Osim ovoga mi je isto važno ispuniti ono što sam planirao za ramazan, vršiti ibadet na najvećoj razini. Na početku mjeseca sam započeo da učim jedan džuz po danu, što je inicijalno bilo veoma teško i problematično, ali sad mi je već mnogo lakše. Čuo sam jedno savršeno poređenje za učenje Kur’ana, a ono glasi: “Učenje Kur’ana je kao trčanje, uvijek ćeš stalno zapinjati kad naglo kreneš bez kontinuirane vježbe.” Jednu stranicu iz svakog džuza koji proučim snimim za svog profesora Kiraeta i pošaljem mu. Važno mi je da učim Kur’an i mimo škole jer svoje namjere tražim i unutar sebe. Naravno, počeo sam i učiti pojedine sure kao što sam namjeravao. Poslije mnogo razmišljanja, uspio sam odgonetnuti šta mi najviše nedostaje ovog ramazana. Onaj poznati osjećaj solidarnosti između čitave zajednice, a ne samo moje porodice. Kada bi komšije i dalja rodbina dolazila i odlazila u goste čisto radi priče i viđanja, pomaganje jedni drugima koji  su u teškim situacijama ili krizama, osjećaj da je svako tu s jednim ciljem pobožnosti kojoj svaka individua u ovom društvu teži. O ovome pričaju većina ljudi na radiju kada im se postavi pitanje o ramazanu, ali malo ko zapravo iskoristi termine kao solidarnost, empatija i kolegijalnost. Osjećaj kao dio veće skupine koji su pobožni i snose se s tim slučajom glađi i žeđi koji bi rado ispunjavali i poslije zalaska sunca kad bi Gospodar to želio. Postoji ta neka smirenost i tiho razmatranje onoga oko nas i unutar nas po čemu je ramazan karakterističan. Ne moram niti da spomenem olakšanje kada se napokon svi omrse povodom nastupanja akšam namaza.

U cijelosti, ramazanski osjećaj se ne može pismeno dovoljno dobro očarati. Koliko god da pišemo, nećemo moći biti pravedni, u smislu da ne uskratimo neku količinu zasluge ovom svetom mjesecu što mijenja ljude kao niti jedan drugi period. To je naprosto nešto što se mora samo iskusiti, a riječima u tekstu, ta sjećanja probuditi.

         Drugo mjesto – Nejla Huskanović ( MSŠ – Ekonomski tehničar)

Nešto u vazduhu čini da se osjećam kao da letim proljetni let. Ne osjećam više da mi vrijeme klizi kroz prste. Sunčeve zrake mi blago dodiruju lice,nemir iščeznu iz mog bića. Šta ja to osjećam? Šta se sa mnom zbiva?  Pa ramzan nam dođe. Mirisi sehura, iftara, dobrote, zikra, ezana, teravije,… lete ka visinama, ka onom istinskom, čistom, iskrenom, ka zvijezdama, sazviježđima, gore ka svemiru, ka vječnosti, blistavosti, nestvarnosti… U ovom mjesecu boje lijepog govora pričaju priču. Naša plovidba životom bude glatka ispunjena lakoćom i blagoslovom. U našoj kući, pred ramazan, babo i majka  uvijek bi govorili da rado iščekujemo ramazan jer džennetska vrata Rejjan su za one koji se raduju ramazanu. Govorili bi da ukrasimo svoju dušu cvjetovima imana i da svaki novi ramazan bude naša prekretnica ka boljem. Porodica je jedno od remek-djela, ali za ramazan ona se svrstava u čuda. Ona je mjesto gdje ljubav počinje i nikad ne završava.

Vrijeme je sehura, majka nam kao i po običaju servira raznovrsna jela, a babo upozorava da ne zaboravimo proučiti dovu ne bismo li pravilno zapostili. Kakva je to blagodat! Bez opterećenja za nečim idealnim. Samo jednostavnost i zahvalnost.  Uz smijeh i radost dočekali smo i sabah. Klanjali i zaputili se prema svojim sobama. Ležeći na svom krevetu razmišljala sam kako za vrijeme ovog blagoslovljenog mjeseca, mi muslimani, transformišemo se u duhovne ljude. Mi budemo potpuno osvijetljeni svjetionik koji osvjetljava svaku obalu. Mi unapređujemo našu vjeru, predajemo se životu i smrti, trajnosti i prolaznosti. Dok bismo čekali mukabelu, babo i majka učili bi Kur’an, a mi vježbali sufaru. Babin prelijepi glas iznova nas je osvajao. Osvoji nas pa se divimo,bez glasa,bez riječi, bez bilo kakve površne emocije, samo dubina, čista predanost. Opuštajuće, umirujuće savršenstvo. Dok slušam majku kako uči, podstičem sebe da nikad ne zaboravim da je ona ta koja me prve harfove naučila i vrata mi ka najčasnijoj Knjizi otvorila. Ona me je podigla i najljepše trenutke stvorila. Kad bi završili sa učenjem uvijek bi uslijedila molitva koja glasi: ” Allahu naš, Milostivi Gospodaru, učini da Kur’an bude proljeće srca naših, svjetlo prsa naših,raspršitelj tuge naše i otklonitelj naših briga i teškoća,vodič prema Tebi i Tvojim džennetskim blagodatima.” Kada bi došlo vrijeme mukabele, moja braća i ja ranije bi otišli kako bismo se mogli igrati sa našim vršnjacima. Svaki moj korak koji se približavao džamiji zadhrhti od silne strepnje. Dok je građevina kao što je džamija, postojat će vjernici, sve dok je vjernika, postojat će i moralne vrijednosti, sve dok je moralnih vrijednosti, postojat će i svijet. Vjerujem da svijet nije bespilotna letjelica, da ima Stvoritelja i da postoji razlog stvaranja i upravo to nam poručuje  prisustvo svih ovih ljudi na ovakvim mjestima. Naša džamija produhovljeno je mjesto obavijeno oblacima koji umiruju sve nemire, osim onih koji izazivaju golubovi svojim divnim cvrkutanjem i mahanjem krila igrajući svoju zamišljenu igru. Često bih pomislila kako nije ni čudo što tu duša osjeti smiraj gdje jedino pjesma ptica utišava glasove ljudi u daljini i potpomaže tajne razgovore sa Uzvišenim. Naša mahala za vrijeme ramazana ispunjena je vedrim i nasmijanim licima, tradicionalim jelima, hurmama i halvama. Milost i darežljivost lebdi po svim stranama i daje nam besprijekorni osjećaj zadovoljstva. Nakon mukabele uvijek bismo imali običaj da odemo na mezar naše nene koja je nedavno preselila. Ubrali bismo ljubičice i trkali se ko će prvi doći do mezara da je obaspe ogromnom količinom dječije ljubavi. Duboko smo vjerovali da nas ona čuje i da se mnogo raduje kad je posjetimo, da joj duša bude mirnija i sretnija. Sad smo već u velikoj strepnji iščekivanja iftara i neumorno brojimo svaku sekundu. „Svaka minuta je kao sat“, često bismo kroz smijeh govorili i zamajavali  se nekim pričama kako bismo lakše odstranili misli od hrane. Kad čujemo učenje akšama, svi hitro pojurimo prema jelu, dok bi naš djed prvo obavio namaz pa tek onda se omrsio. Svi smo imali te svoje rituale i navike. Nakon iftara uzeli bismo abdest i krenuli prema džamiji. Tu smo klanjali i akšam i jaciju. Prije izlaska iz kuće, majka bi nas blagosiljala dovom koja glasi: ” Neka vaše oči ovog ramazana najviše gledaju stranice Kur’ana, neka vaši jezici umjesto ljudi spominju Gospodara, neka vaše ruke pomažu drugima, a noge vas nose samo na mjesta dobra.” Kad bih stigla na teraviju, sve svoje misli bih odstranila i počela brojati blagodati za koje trebam biti zahvalna. Tako bih brojala sve dok hodža ne bi počeo sa molitvom. Naravno, nikad nisam uspjela de prebrojim jer sve što je stvoreno od Uzvišenog za nas ljude je nezamislivo. Ovaj savjet dobila sam od svoje rahmetli nene koja je uvijek govorila kako za ramazan trebamo što više da preispitujemo sebe i svoja djela, da uljepšavamo svoju dušu jer ona je ta koja ide na drugi svijet a ne tijelo. „Vjeruj, kćeri“, govorila je, „kako bi mir našla na ovom, a i na drugom svijetu,voli ramazan jer on je naš dunjalutski džennet. Ramazan je nur među svim drugim mjesecima i on je milost Svevišnjeg Gospodara“.

Eto, tako mi provodimo svoj ramazan, što više sa porodicom i što više sa Gospodarom. Ramazan je nit koja spaja vjernike iznova i iznova, a post je opomena da nikad ne budemo nezahvalni. Ramazan upotpunjuje egalitarizam (prava među ljudima) i moralno življenje.U ovom mjesecu prepustim se melodiji života, dišem rasterećena, pustim male i sitne brige, gunđanja i nezadovoljstva. Samo uronim u svjetlost ramazana onako spokojna, puna vjere i nade, puna slobode i života. Za ovaj mjesec ljudi prestanu da utišavaju svoju dobru stranu. Svi mi budemo svijetle tačke koje krase bar jedan pedalj naše Zemlje svojim sjajem, a ukrasimo čitav naš dom svojom vjerom. U ovom mjesecu rahmeta mi obnavljamo svoj merhamet.

Treće mjesto – Amina Osmanhodžić – Učenica Gimnazije Dr Mustafa Kamarić Gračanica

 

Ramazan je deveti mjesec hidžretskog kalendara i odabrani muslimanski mjesec koji se određuje pojavom mlađaka. Vrijednosti i odlike ovog veličanstvenog mubarek mjeseca ramazana i najdražeg gosta koji dolazi u kuće i srca muslimana su velike. Ramazan je najčasniji mjesec i jedini mjesec čije se ime spominje u Kur’anu. U njemu je objavljen Časni i Plemeniti Kur’an, u njemu se vrši jedan od temeljnih ibadeta koji nas približava našem Gospodaru – post, u njemu je najčasnija noć u godini – Lejletul-Kadr, u njemu se meleci spuštaju, u njemu se otvara džennet, a zatvara džehennem. U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz  Pravog puta i razlikovanje dobra od zla. Uzvišeni Allah s.w.t. je izdvojio mjesec ramazan i odabrao ga za objavljivanje veličanstvenog Kur’ana te nam propisao ibadet posta. Kur’an je orijentir i jasan dokaz ljudima, a taj dragocijeni dar prenio nam je najodabraniji Allahov rob, poslanik Muhammed a.s. koji je poslan cijelom čovječanstvu.  Prenosi se od Ebu-Mes’uda el-Gaffarija r.a. da je rekao: “Čuo sam Resulullaha s.a.w.s. da kaže: „Kada bi robovi znali šta je ramazan, željeli bi da čitava godina bude ramazan.“

Ovaj ramazan nam je došao u vrijeme pandemije korona virusa i mnoge aktivnosti koje se inače održavaju tokom ovog mjeseca će bit’ zabranjene. Teravih-namaz je poseban namaz koji se klanja samo tokom mjeseca ramazana, ovaj namaz je i sunnet-muekkede, ono što je poslanik Muhammed a.s. radio, govorio ili šutnjom odobrio; nažalost, spriječeni smo namaze i iftare obavljati u džematu, ali u toplim domovima i u krugu porodice nismo. Ramazan je uvijek dobrodošao gost u mojoj kući. Moja sestra i brat su počeli postiti veoma mali i nadam se da će i ovaj ramazan, uz Božiju pomoć, ispostiti do kraja. Brat je izrazio želju da ga naučim arapska slova, a meni je bilo zadovoljstvo učiti ga. Moj najveći uzor u porodici je moj djed Osman, iako je star i bolestan, on ne propušta ramazan. Majka moja uvijek sprema najljepša i najukusnija jela, naravno da jelo ne može biti ružno, ali tokom ramazana je posebnog ukusa, posebnog mirisa… Nena je napravila halvu da, kaže, kuća miriše! Sjećam se prethodnog ramazana – išla sam sa sestrom na teraviju u našu džamiju; džamija nam bude, mašAllah, puna, a dok smo bile manje, učestvovale smo i na programima koje je obilježavao naš hodža tokom 17. i 27. noći ovog mjeseca. Najdraži su mi iftari i najviše se njima radujem jer ih provedem za istom sofrom sa svojom porodicom. Probude mi se emocije tako nas gledajući za istim stolom, sve zdrave i zadovoljne. Djed i nena, moji roditelji, brat i sestra, ja, smo jedna skladna i složna porodica, velika smo porodica, ali nikad ne bi odbili novog člana.

Moram spomenuti tog novog člana koji igra bitnu ulogu u mom životu, mog mačka. Uskoro će godina dana kako sam ga našla, zavoljela, othranila, brinula se o njemu kao majka o djetetu… Važan je jer je upravo on bio uzrok moje predaje islamu i velike pokornosti Allahu dž.š. Dva mjeseca nakon što sam ga udomila, iznenada se izgubio. Tražila sam ga, zvala, uzalud sve. Nije naučen na vanjsku sredinu i zato sam se bojala da će mu se kakva nesreća desiti. Odlučila sam da klanjam, što do tad nisam radila, da zamolim dragog Boga nakon svakog selama da mi vrati mog ljubimca. Možda zvuči neobično i čudno, ali ovo je istinita priča, I vallahi, dva dana ne prođoše, moj mačak nađe put domu svome. Otad, svaki dan, elhamdulillah, klanjam ako sam u mogućnosti, a evo četvrti mjesec prolazi kako sam samostalno naučila arapska slova te počela učiti Kur’an. Za mačke je poslanik Muhamed s.a.w.s. rekao da su one od onih koje nas posjećuju i da ih ne trebamo tjerati sa kućnog praga. One su umiljate i šerijatski čiste što je najvažniji uslov da se očuva zdravlje tako da nema šerijatske zapreke za njih. Vodu iz koje je mačka pila koristio je za abdest, smatrajući da je čista, prenosi se od Poslanikove žene Aiše r.a. da je kazala: “Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem je rekao: „Mačka nije nečista; ona je od onih koji obilaze oko vas.“ Vidjela sam Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, kako se abdesti ostatkom vode koju je mačka pila.”

Radovala sam se ovom ramazanu nadajući se da ću sa sestrom ići u džamiju jer poznato nam je da je namaz u džematu, u džamiji, vrjedniji od pojedinačnog namaza u svojim kućama; inšallah, bit će još prilika.  Pošto su škole zatvorene i ne zna se kad ćemo i hoćemo li se vratiti u školske klupe, imam puno više slobodnog vremena i, ako Bog da, iskoristit ću ga za dodatno znanje o vjeri. Voljela bih naučiti još sura i završiti hatmu, tj. proučiti Kur’an do kraja. Učenje Kur’ana ubraja se u najodabranija djela jer će za svaki harf, insan biti nagrađen deseterostruko. Zamislite kolika nagrada čeka čovjeka koji prouči cijeli Kur’an, njegovih 77845 riječi? S posebnom pažnjom i željom slušam i ilahije i pronalazim značenja arapskih riječi koje se spomenu, smatram da je arapski jezik težak, ali uz dobru volju i želju nije ga nemoguće naučiti. Osim toga bih željela pročitati još knjiga koje govore o islamu i Poslaniku, lijepom odgoju, budućem svijetu, Džennetu i Džehennemu, a posebno volim čitati hadise i poučne priče koje su prenijeli razni učenjaci.

S nestrpljenjem čekam dolazak Bajrama, a do tad molim dragog Allaha dž.š. da nam olakša nastupajuće ramazanske dane i da nam podari Svoju milost, oprost i iskreno se nadam da će svakim danom sve više ljudi da jača svoj din i primi islam.

Kategorija – osnovne škole:

Prvo mjesto Medina Osmanhodžić – Učenica OŠ Hasan Kikić – Gračanica 

Prve sunčeve zrake kružile su po obližnjem drveću, kupajući behar u jutarnjoj rosi. Razdragane ptičice veselo su skakutale sa grane na granu, pa pomislih: „Blago vama, ptičice drage, možete slobodno skakutati i letjeti gdje vam duša zaželi“. Malo sam tužna, jer je čitav svijet, pa i moju zemlju zahvatila pandemija, zbog čega zatvoriše škole i poslovne objekte, a najtužnije je što moramo što više vremena provoditi u kući. Naravno, sve te mjere su zbog našeg zdravlja, pa se moramo toga pridržavati, kako bismo sačuvali svoj život, a i živote ljudi oko nas. Svjesni smo činjenice da je sve od Boga, pa tako i ovo iskušenje, a i opomena na grijehe koji se čine. Iako smo već duže vrijeme u kući, dani brzo prolaze. Tako nam dođe i mjesec ramazan, najodabraniji mjesec u godini, mjesec u kojem se otvaraju vrata Dženneta a zatvaraju Džehennemska, mjesec ibadeta i iskupa za grijehe. Moje lice prekri sjeta, jer se prisjetih svoje rahmetli nane. Često sam vrijeme provodila kod nje, a posebno u ramazanskim danima, kada bih joj pomagala i sa njom spremala iftar kako bismo dočekale moje roditelje. Još uvijek osjetim miris njene sobe, koji se miješao sa mirisom tek pečenog somuna i domaće halve. Na šporetu bi se uvijek kuhalo po nekoliko vrsta jela, a na kraju šporeta u zemljanoj posudi, obično bi se podvarivala tendžera. Nekad bih joj prigovarala da je puno spremila, a ona bi mi drhtavim glasom znala reći: „Neka kćeri, dug je dan, valja izdržati post, a ako šta i ostane pojest će se za sehur.“ Vrijedne nanine ruke uvijek su nešto radile i svakome pomagale. Nažalost, godine i bolest su učinile da nje već pet godina nema među živima. Ali, dok živimo mi koji je volimo, živjet će i ona u našim sjećanjima i dovama. Otišla je u neki ljepši, vječni svijet, gdje nema boli i patnje.

Moje misli prekide sestrin ulazak u sobu. Gurkajući me vragolasto, upita: „A gdje nam je braco?“ „Ne znam“, odgovorih i počeh se smješkati. Jutros, kad nas je majka probudila na sehur, razdragano smo ručali i pripremili se za post. Iznenada, naš mali brat sretan uđe u prostoriju i uzviknu: „I ja ću postiti!“. „Pa hajde bujrum“, radosno ga majka dočeka. Teturajući bosih nožica brzo je skočio na sećiju i čekao svoju hranu. Dok je majka otišla po tanjir, on se već skupio u desnoj strani i…zaspao. Majka ga nježno prodrma nekoliko puta i on konačno otvori oči. Sestra i ja smo smijale, a babo nas prijekorno pogleda i reče: „Ne smijite se, vaš brat hoće da postane veliki čovjek!“ Dok je uzimao hranu, oči su mu se same zatvarale. Ljuljajući se, očiju poluotvorenih, ne znam je li dva zalogaja pojeo. Ali, on je zadovoljan uzviknuo „Evo ručao sam i od danas i ja postim!“ Velika odluka tako malog bića. Majka obrisa suze sa lica i odnese svoje dijete na spavanje. Sestru i mene pogleda pa reče: „Ne dirajte mog junaka, iako je mali njegove su želje važne i moramo ih ispoštovati.“ I zaista, taj dan, a i sve naredne moj mali, a ipak veliki brat, je postio. Iako su dani dugi i nije lahko izdržati post, uz Allahovu dž.š. pomoć se dočeka akšam i iftar. Uz prve riječi ezana i upaljene kandilje, u očima roditelja zasija ponos na svoju djecu koja će, ako Bog da, odrasti i postati dobri insan,i poštujući tradiciju, a i svoje roditelje. Sreću u bratovim očima zbog uspješnog dana dugo ću pamtiti. Shvatila sam da, samo ako nešto srcem želimo, to ćemo i ostvariti, ma koliko teško izgledalo. Volja i želja je ono što nas pokreće i zato uvijek treba da se nadamo boljem i borimo se za ostvarenje svojih ciljeva.

Žao mi je što se zbog nastale situacije ne smijemo družiti, jer voljela bih da idemo na iftare kod porodice i prijatelja, kao i na teravih-namaz sa majkom i sestrom, koji svakom ramazanu pruži posebne čari. Ruku pod ruku, sretna i ozarena lica, majka bi zagrlila svoje kćerke pa bi otišle u mahalsku džamiju. A ako dragi Allah da i toga će da ponovo da bude. Samo da nam Gospodar podari zdravlja, da s hajrom ispostimo i dočekamo u rahatluku Bajram i da ga provedemo sa najmilijim. Dok to ne dođe, ja vrijeme provodim čitajući knjige, slušajući ilahije i kaside, u učenju Kur’ana, također volim i da pišem. Tako jednog dana napisah i ove stihove, koji uljepšaše dane u, meni najdražem, najodabranijem mjesecu u godini:

U godini od svih dana,

najljepši su dani ramazana.

Dolazi nam najdraži gost

i nekada davno, naređeni post.

Majka ponosna, ozarena lica,

danas su joj postila i dječica.

U babinom srcu velika milina

gledajući dvije kćerke i hrabroga sina.

Za sofrom sjede i djed i nana

dok se jede najljepša hrana,

sa munare ezan se čuje

sve postače da obraduje!

U mom domu svi postimo

i dobra djela činimo,

Allahovom dobročinstvu se nadamo

i na lijepu sedždu padamo.

 

Sa vjerom u Allahovu milost,

da nam svima daruje radost,

u zdravlju i Bajram dočekamo

s rodbinom i ahbabima da proslavljamo!

Drugo mjesto Safa Džafić – Učenica Osnovne škole Gornja Orahovica 

Ramazan je najdraži gost koji se iščekuje cijelu godinu. Gost koji donosi milost, radost, blagostanje, mjesec oprosta, mjesec kada je počela objava Kur’ana časnog kojeg je Allah dž.š. poslao kao uputu, putokaz i spas za cijelo čovječanstvo.                                                                          

Blag i mio glas moje majke budi nas na prvi sehur. Blaga, tiha noć, zvijezde jasno sjaje na nebu. Elhamdulillah, dočekasmo i ovaj mubarek ramazan! Sehurimo svi zahvalni Allahu dž.š., na zdravlju i ukazanoj nam prilici da operemo i oživimo svoja srca postom, kao što proljetna kiša pere zemlju i budi život u njoj.

Iščezle su zvijezde, sa istoka nazire se slaba svjetlost – sabah je. Sa munara uče ezani i miluju daljine. Abdestimo se i stajemo svi u saff. Naš mali džemmat predvodi moj brat. Počinjemo namaz, osjećam radost i smirenost u isto vrijeme. Spustim čelo na sedždu, a srcem dokučujem nebeske visine. Padam licem na tle Vječnome, Jedinome, Velikome Rabbu. Radujem se džennetu obećanom vjernicima. Zahvaljujem Allahu dž.š., na uputi I na tome što me stvorio u muslimanskoj porodici. Na kraju namaza dovim, tražim od Stvoritelja džennet mome babi, ovo je naš prvi ramazan bez njega.

Na horizontu sunce je odskočilo kao lopta. Našom avlijom prosuo se miris behara i jorgovana. Širenjem svojih krila i cvrkutom ptice slave  i veličaju Hvaljenog, Plemenitog, Gospodara svih svjetova. Sve stvoreno pokorava se Njemu. Divan li je On Stvoritelj. Nakon što smo klanjali duha-namaz, proučili zikr, zadrijemali smo…Negdje sam pročitala da postač i kad spava ibadet čini svome Gospodaru. Ne idemo u školu ovaj ramazan. Ovaj ramazan smo u izolaciji, nema zajedničkih iftara, nema druženja, nema teravih-namaza. Iako smo tužni zbog toga mi smo zahvalni svome Gospodaru  na blagostanju i opskrbi. Protiče i ovaj prvi dan uz namaze, zikrove i učenja Kur’ana. Čekamo naš prvi iftar i akšam-namaz. Sofra je, elhamudulillah, puna. Srce mi obuzima tuga neka, dušu steže i boli kada se sjetim da ima mojih vršnjaka braće i sestara u vjeri koji nemaju krova nad glavom, koji nemaju svoje roditelje, bez vode i struje, bez hrane uz bombardovanje, uz rušenja, ubijanja i ranjavanja.Koliko li je  mojih vršnjaka ubijeno u Palestini, Siriji, svugdje u svijetu?! Allahu Svemogući popravi stanje našeg ummeta. Samo si ti kadar!

Treće mjesto – Anela Dobrnjić – Učenica Osnovne škole Gornja Orahovica

Tog aprilskog predvečerja našu kuću obuze posebna sreća. Na ulasku u kuću mogao se osjetiti miris mamine halve. Mi djeca trčkarali smo okolo i upijali taj miris. Znali smo da nam sutra zorom dolazi najdraži gost, naš Ramazan. Mamin poziv na sehur označavao je poziv na našu dužnost. Mama nas je inače teško budila, ali tog jutra svi smo se odmah pojavili za stolom. Slasno smo pojeli sehur i zapostili u ime našeg Gospodara. Obavili smo namaz i legli nazad u krevete. Molili smo se Allahu da nam olakša post. Dani su prolazili, a zvukom ikindijskog ezana našom ulicom je preovladavao miris ramazanskih lepina. Lepine nisi morao probati od njihovog mirisa već si bio sit.

Dobro djelo je nahraniti brata muslimana, pa smo mama i ja odlučile napraviti i zajednički iftar.Pripremile smo tradicionalni iftar, od hrane se na stolu našao grah, maslanica i pile, burek, sirnica, gurabije, hurmašice, sutlijaš… Naši postači bili su zadovoljni, poslije iftara obavili smo džematsku teraviju. Ramazan u našem domu znači sreća. Samim dolaskom u našu kuću unio je određeni mir. Babo nam često daje nove informacije o ramazanu iz njegovog djetinjstva, ako Bog da, kad porastem i budem imala porodicu pričat ću im o svom djetinjstvu i prvom ramazanu. O tome kako nas je otac učio klanjati i kako nas je posticao u tome da postimo. Uvijek kad nam nešto ne bi išlo od ruke rekao bi: “Sabura, djeco moja, sabura. Sve dolazi Allahovom odredbom.”

Ramazan kako je uljepšao naš dom tako je i našu ulicu. Gdje god da se okrenem dočekao bi me iskren osmijeh mojih komšija. Vidjeh radost u svakom obavljenom namazu, pa i mojom ulicom preovladaše ezani. Kao da u tom trenu nema ništa bitnije od glasa našeg mujezina. Ali zar i ima nešto bitnije od Najmilostivijeg?! Zar ima veća nagrada od Njegove?! Sreća je svaki ispošteni dan, svaki obavljeni namaz u Njegovo ime. Postom se odreknemo dosta toga, ali smo tako i sretni. Shvatimo koje nam je blagodati Allah spustio na Zemlju, pa zar poslije toga ne budemo pokorni Njemu? Dan u mom domu se završava ajetima iz Kur*ana. Sada kada smo  zapostili drugu polovinu ramazana, kao da je nekako i tuga obuzela naše srce. Svjesni smo da se bliži odlazak našeg najdržeg gosta. Uskoro nam se bliži noć najvrijednija od svih, a mi ćemo je dočekati davanjem zekata siromašnima i moleći se svom Gospodaru. Zar ne uživati u najdražem gostu, jer mi kao porodica nismo se samo odrekli hrane nego i loših djela, harama. Ako Bog da, da sledeću godinu i moj brat mogne zapostiti svoj prvi ramazan, potruditi ću se da mu priredim najljepše sjećanje na post iz djetinjstva. Ramazan u mome domu je definicija sreće, stomak prazan, ali nam je zato duša sretna.

Slični postovi

Back to top button
Idi na alatnu traku