Tema: Šta je nama 7. april: juče, danas, sutra…
Tekst je napisao Prof.dr. Omer Hamzić,
Pripadam generaciji koja je ovaj Dan godinama slavila kao dan oslobođenja Općine Gračanica i rođendan grada – bavio sam se istraživanjima historijskog perioda Drugog svjetskog rata, njegovih fenomena na ovom našem lokalnom, ali i širim prostorima. Mislim da je dobro što je ovaj datum ostao u kalendaru obilježavanja u našoj lokalnoj zajednici. Ono što je dan Evrope, 9. maj, koji se veže za slom fašizma u Evropu 1945., to je 7. april za Gračanicu.
O historijskim događajima treba govoriti na osnovu historijskih činjenica, kakve god su, što bi rekao veliki njemački historičar Ranke – bez ikakvih opterećanja, interpretiranja prošlosti, naspram aktuelnih političkih potreba sadašnjosti…Skoro mi je privukla pažnju jedna misao čuvenog pisca i futuriste Orvela, koji je rekao da u prošlost trebamo gledati ne radi sadašnjosti već radi budućnosti.
- O samom 7. aprilu kao važnom historijskom događaju za lokalne prilike, takođe je dosta pisano, a čini mi se malo čitano. Ovo je prilika da tu lekciju malo obnovimo.. Dakle, u vojničkom smislu, to je priča s kraja Drugog svjetskog rata o zauzimanju jednog, za partizane, strateški važnog grada u njihovom silovitom pohodu u završnim operacijama za oslobođenje zemlje. Gračanica je, u strateškom smislu to doista bila. Zato je ovdje partizanima i pružan tako snažan otpor. Ilustrovat ću to kasnije nekim podacima. Inače, najžešće borbe u čitavom tom razdoblju rata vođene su dolinom Spreče, duž puta i pruge Doboj – Tuzla i po pobrđima Trebave i Ozrena, te duž ceste Brčko – Srnice – Gračanica.
U vremenskom smislu, te operacije možemo pratiti u nekoliko faza, od konačnog zauzimanja Tuzle od strane partizana, 17. 9. 1944., pa do pada Doboja 17. 4. 1945., znači punih 7 mjeseci.
Dakle, sva ta zbivanja treba posmatrati u kontekstu završnice Drugog svjetskog rata općenito. U tom, za Nijemce kritičnom vremenskom periodu Istočna Bosna je bila doista važno starteško područje. Dolinom Drine povlačile su se sa juga, iz Grčke i Albanije, divizije iz sastava njemačke grupe armija E, koje su se žurile na Sremski front i u Slavoniju i dalje prema Mađarskoj i Austriji, a dolina Bosne bila je pravac povlačenja njemačkog 21. korpusa iz Sarajeva, takođe na sjever.
Da bi se spriječilo to povlačenje i njemačke snage uništile prije izbijanja na Sremski front i da bi se uništile četničke snage, koje su se u međuvremenu, prebacivle iz Srbije i Crne Gore, Vrhovni štab NOVJ je početkom 1945. godine na prostor istočne Bosne „bacio“ čak 5 srbijanskih mahomnovomobilisanihdivizija. To su bile: 17, 18, 23, 25, i 45 divizija. Ova 23 i. 45. divizija imat će najviše „posla“ baš oko Gračanice. Bile su to brojno vrlo respektabilne snage, od kojih će se, u međuvremenu, formirati Druga armija NOVJ sa sjedištem u Tuzli, koja je imala važnu ulogu u završnici Drugog svjetskog rata na ovim našim prostorima.
Svojom naredbom od 5. januara 1945., Štab 2. armije odredio je zone dejstva tih svojih divizija, pa je 23. diviziju sa tri brigade usmjerio prema Gračanici, sa zadatkom da zatvori pravce iz Doboja i Srnica prema Tuzli. Sljedećeg dana, Štab 14. korpusa NOVJ, pod čijom su neposrednom komandom bile spomenute divizije, dakle, 6. januara, naredio je 23. diviziji da razmjesti svoje dvije brigade u zahvatu rijeke Spreče, a da sa trećom izvrši direktan napad na Gračanicu. U januaru je bio tek početak… Taj napad je odbijen. Kasnije će se okršaji pojačavati.
Kratko smo spomenuli snage NOVJ, ja ću govoriti radi boljeg razumijevanja – partizanske snage, koje su, dakle iz pravca Tuzle bile usmjerene prema Gračanici.
Eh, sad, koje su im snage bile suprotstavljene, koje su branile taj prostor? To je bila koncentracija, da kažemo svakakve vojske, koja se manje-više nalazila u stanju rasula… Da ponovim: Gračanica je bila najvažnija prepreka partizanima od Tuzle i Brčkog prema Doboju. Na tom pravcu nije bilo važnijeg uporišta. Zato se tako uporno i branila.
Njemačke snage su se zadržavale na užem području Doboja, te oko važne raskrsnice na Srnicama. U Doboju su bili dijelovi 7. SS gorske divizije “Prinz Eugen”, kao i dva Landesschützen (landesšicen) bataljona – neka vrsta teritorijalne odbrane, popunjena, uglavnom, starijim ljudima – folksdojčerima. U Srnicama se nalazila posada, sačinjena od 16. grenadirske regimente iz sastava 22. pješačke divizije Wehrmachta.
Što se tiče oružanih snagaNezavisne države Hrvatske (NDH), na ovom području (dakle, u trouglu: Brčko – Tuzla – Gračanica) djelovala je 12. hrvatska divizija, koja se sastojala iz 3. gorskog zdruga i 12. stajaćeg djelatnog zdruga. (zdrug je bio otprilike veličine jedne brigade). Da napomenem: krajem 1944. godine, u stanju gotovo potpunog rasula, došlo je do integracije Hrvatskog domobranstva, kao regularne vojske NDH, te Ustaške vojnice, kao oružane sile Ustaškog pokreta, u jedinstvene Hrvatske oružane snage, skraćeno HOS. Tada je u okviru novoformirane 12. hrvatske divizije objedinjen ustaški 12. stajaći djelatni zdrug (ili brigada), te domobranski 3. gorski zdrug, čiji su pripadnici bili poznati kao “Bosanski planinci”, partizani su ih sve skupa nazivali “zeleni kadar”, a narod ih je zvao „zeleni kader“. Radilo se tu o nastavku nekadašnje Domobranske dobrovoljačke legije, odnosno jedinici koju su popunjavali domaći ljudi, radi zaštite svojih naselja, ali i izbjegavanja odlaska u druge domobranske jedinice. Stožer te 12. divizije se nalazio u Brčkom, a njen zapovjednik je bio domobranski pukovnik Slavko Cesarić. Zapovjednik 12. stajaćeg djelatnog zdruga je bio ustaški pukovnik Avdaga Hasić, a 3. gorskog zdruga – dopukovnik Anđelko Švab. Oba ova zdruga su se dijelila na više bojni, odnosno bataljona. U Gračanici je bilo zapovjedništvo IX. bojne “Bosanskih planinaca”, kojom je zapovijedao domobranski natporučnik Abdurahman Kapetančić, te IV. udarne bojne, odnosno bivše XXV. djelatne, kojom je zapovijedao ustaški pukovnik Ibrahim Pjanić. Pred posljednji partizanski napad, u Gračanici su se nalazili i ostaci jedinica koje su se pred partizanima povukle iz pravca Tuzle: XIV. Ustaške djelatne bojne iz Kreke, kojom je zapovijedao Mustafa Jakubović, te dvije bojne Bosanskih planinaca, t.j. „zelenog kadra“: III. iz Puračića, pod zapovjedništvom SaitaBaftića, te V. iz Živinica, kojom je zapovijedao Ibrahim Suljić. Pored 12. hrvatske divizije, u završnim borbama oko Gračanice sudjelovali su i dijelovi 15. hrvatske divizije iz Doboja, odnosno 16. posadnog i 16. ustaškog zdruga, a u samoj Gračanici su, kao ispomoć lokalnim snagama, u aprilu 1945. godine navodno boravile i manje jednice 7. SS gorske divizije “Prinz Eugen”.
Uz sve nabrojane, početkom 1945. na ovom prostoru koncentrisale su se i jake četničke snage, bježeći iz Srbije ispred partizana i nadiruće Crvene armije. Na Ozrenu i Majevici našli su svoju odličnu bazu, uz podršku domaćih četničkih odreda. U decembru, odnosno u januaru kod Bijeljine je iz Srbije u Bosnu prešao i Draža Mihajlović sa svojim Vrhovnim štabom i četničkom političkom svitom (u kojoj je bio i poznati član četničkog Nacionalnog komiteta, nekadašnji narodni poslanik za Gračanicu Mustafa Mulalić) tražeći spas u Bosni. Četničke snage koje su se iz Srbije tih dana prebacile u ove dijelove Bosne, iako u rasulu, bile su toliko brojne i osjećale se jakim da su u januaru 1945. čak ozbiljno ugrožavale i samu Tuzlu. Na području Trebave i Ozrenadjelovali su Ozrenski četnički korpus pod komandom CvijetinaTodića i Trebavski četnički korpus pod komandom popa Save Božića, pojačani dijelovima Cersko-majevičke grupe korpusa Dragoslava Račića, te crnogorskim četnicima pod vodstvom zloglasnog Pavla Đurišića. Između četnika i oružanih snaga NDH, prvenstveno ustaša, tih dana je dolazilo do čestih sukoba i incidenata, ali ih je sve jači pritisak partizanskih jedinica primoravaoi na taktičku saradnju na terenu, koja se ostvarivala posredstvom Nijemaca.
Pošto smo, na neki način podsjetili na borbeni poredak tih snaga, u nastavku ćemo samo spomenuti najznačajnija dejstva i okršaje.
Rekli smo da je 23. partizanska divizija (NOVJ), krenula prema Gračanici, početkom januara. Vođene su teške borbe u kojima je posebno velike gubitke imala 14. srpska brigada, kada je jedan njen bataljon bio odsječen u području između Malešića, Babića i Stjepan Polja, tako da je čitava brigada po odluci komande divizije morala biti privremeno izvučena iz borbe. Zbog stalnog uzmicanja, uslovno rečeno branilaca (službeno Hrvatskih oružanih snaga – HOS), partizani su kao nadmoćniji svoje linije stalno pomjerali prema Gračanici. U pojedinim fazama bili su blizu Sokola, Pribave, Piskavice… Nakon teških borbi, Gračanicu su partizani prvi puta zauzeli 24. februara 1945. Održali su se u gradu do 23. marta kada su se morali povući pred njemačkom kontraofanziovom iz Doboja (“Majska oluja“), kojoj je cilj bio da odmakne partizanske snage što više od Doboja, radi svog bezbjednogizvlačenja dolinom Bosne.
Međutim, partizani će se za petnaestak dana ponovo naći „pred kapijama“ Gračanice. I definitivno zaposjesti grad. Opći napad jedinica Druge armije je otpočeo 5. aprila. Brigade 25. i 23. srpske divizije su izbile na liniju od Hrgova do Bukve, opkolivši Srnice, uz prodor ka Biberovom Polju i Kerepu, te ovladale grebenom Vranjevca i Monja. Partizani su postigli uspjehe i na ozrenskom odsjeku fronta, zauzevši Sočkovac i dio Boljanića, te Veliku i Malu Ostrovicu. No, prilikom napada na Gračanicu, nakon cjelodnevnih borbi i žestokih napada i protunapada, bili su prisiljeni da se, nakratko povuku na polazne položaje, iako su bili uspjeli ovladati Stražbom i Drafnićima, te Pribavom i Straževcom na samim prilazima Gračanici. Prvog dana borbi, partizani su na čitavom frontu Druge armije NOVJ postigli samo polovične uspjehe, zbog čega su u glavnoj komandi u Tuzli razradili nove planove, te narednog dana izvršili pregrupisavanje jedinica, pa je napad na čitavom frontu još odlučnije nastavljen 6. aprila. Tako je na sektoru Gradačca 25. divizija, ojačana 2. krajiškom brigadom 17. divizije i 14. srpskom brigadom 23. divizije izvršila prodorpreko Srnica i istog dana umarširala u Gradačac, uspostavivši nove linije, prema Gračanici, skoro na domaku Sokola..
Za to vrijeme, na gračaničkom sektoru sa sjeverne strane, 7. srpska brigada 23. divizije je poslije oštrih borbi zauzela Sijedi krš i Vis, te presjekla cestu Gračanica-Lukavica,ugrožavajući odstupnicu preostalim „braniocima“ Gračanice ka Doboju. U međuvremenu je 9. srpska brigadazauzela Soko, opkolivši manju skupinu ustaša u srednjovjekovnoj tvrđavi, a zatim sa glavninom snaga produžila ka Gračanici. U isto vrijeme 14. srpska brigada zauzela je kote Vepar i Stražbu, ugrozivši Gračanicu sa sjevera.
Na pravcu 45. divizije, čije su jedinice nastupale dolinom Spreče i pobrđima Ozrena, branioci Gračanice pružali su odlučniji otpor. Tokom tih borbi, dvije brigade ove divizije, 20. i 24., uspjele su zauzeti dominantna uzvišenja iznad Pribave, ali su tu i zaustavljene, te nisu mogle dalje napredovati. Zato je komanda 45. divizije, prebacila i svoju treću brigadu (23. brigada) sa ozrenske na desnu stranu Spreče koja je u sektoru Pribave presjekla cestu Gračanica-Doboj, s namjerom da se spoji sa brigadama 23. divizije koje su nastupale sa sjeverne strane, tako da bi se Gračanica našla u potpunom okruženju. Da bi izbjegle opkoljavanje, uslijedilo povlačenje glavnine jedinica Hrvatskih oružanih snaga iz Gračanice, koje su osiguravale manje manevarske jedinice, uspješno zadržavajući daleko nadmoćnijeg neprijatelja i nanoseći mu znatne gubitke.
Sa dostignutih položaja Durać – Radino brdo – Tunjevac, 20. brigada 45. divizije NOVJ već u 4 sata ujutro, 7. aprila prelazi u napad s ciljem da zauzme Gračanicu. Nešto slabiji otpor branioci Gračanice pružili su samo na Straževcu, ali su brzo popustili i povukli se, pa su dijelovi 20. brigade ušli u Gračanicu sa jugoistočne strane.
Pošto su u 4 sata izjutra, 7. aprila izbili na komunikaciju Soko – Gračanica i dijelovi 7. brigade, 23. divizije ušli su u Grad sa sjeverozapadne strane. U međuvremenu oslabljene i demoralisane snage branioca napustile su Gračanicu.[1]
…Poslije zauzimanja Gračanice, brigade 23. i 45. divizije NOVJ nastavile su dejstva prema Doboju. Na svim sektorima, razbijene ustaško-domobranske i njemačke snage pokušavale su pružiti otpor, posebno duž komunikacije Gračanica – Malešići – Lukavica. Već 8. aprila, 9. brigada 23. NOU divizije odbacije protivničke snage sa položaja Drenova – Bijeli potok na lijevu stranu rječice Lukavica. Poseban otpor ustaše i zelenokadrovci pružili su na položaju Drum. Za to vrijeme, 7. brigada 23. NOU divizije uspjela je očistiti selo Hodžiće i prostor oko Brijesnice. Neke dijelove uputila je i na položaj Drum gdje su ustaše i zelenokadrovci bili organizovali upornu odbranu.
Jak otpor ustaško-domobranski dijelovi i zelenokadrovcipružili su i na brdu Motka kod Brijesnice. U međuvremenu dijelovi 9. brigade uspjeli su bez veće borbe zauzeti Delića brdo i Zoljin vis iznad Lukavice. Ustaško-domobranski dijelovi na Motki i Drumu morali su, napokon, popustiti i povući se prema Becnju.
Da bi održale mostobran i zaštitile prijelaz na rijeci Bosni, iščekujući pomoć iz pravca Sarajeva, ustaško-domobranske snage pružale su žestok otpor u rejonuCiganišta, Hrkoja i Becnja i uopće na desnoj strani Bosne.
Doboj je pao 17. aprila, čime je otvoren put partizanskim snagama prema Derventi, Brodu i dalje…
Vladao je strah, neizvjesnost, propaganda je učinila svoje, puno ih je pobjeglo ispred nadolazeće vojske, bojeći se osvete, represalija. Mase naroda nisu znale o kakvoj se vojsci tu radi. Mnogi su teško razlikovali partizane od četnika. Inače, dijelom je krivica, da tako kažem, na partizanskoj strani. U odlučujućem periodu, negdje u jesen 1944. ovdje u Gračanici je po naređenju Oblasnog komiteta KP Tuzla, ionako slaba partijska organizacija raspuštena. Navodno, kako se obrazlagalo, zbog legijskog ponašanja, u prevodu zbog pokušaja pregovora sa legijom, odnosno sa zelenim kadrom, konkretnije njihovim komandantom Ibrahimom Pjanićem. Nažalost, u Oblansom komitetu zavladala je jedna kruta „boljševizirana“ struja, koja nije razumijevala pravo političko stanje na terenu. U Gračanici nije bilo nikakve partijske aktivnosti, partijske ćelije upravo u vrijeme kada je trebala da u nekom političko-propagandnom smislu pripremi stanovništvo za dolazak partizana… Otuda, toliko neznanje, pa i nasjedanje propagandi…
Raspuštanje partijske organizacije u Gračanici u jesen 1944. godine, definitivno je bila velika greška, koja je gledano sa ove distance skupo koštala Gračanicu.
Na pitanje, kako su dočekani partizani u Gračanici, može se reći da nije bilo realno ni očekivati da se kao oslobodioci dočekaju oni ispred kojih su vaši sinovi, braća, rođaci pobjegli i bježali glavom bez obzira, da se u konačnici mnogi od njih nikad više nisu ni vratili…. Potvrda za to može se naći u brojnim arhivskim dokumentima i historijskoj literaturi.
Ovim međutim, ne treba dovoditi u pitanje oslobodilačku misiju te partizanske vojske. Naprotiv. Ja sam prije petnaestak godina pokrenuo ta istraživanja, objavio ih u „Gračaničkom glasniku“ itd. Oko 350 muškaraca s područja današnje općine odnosno Grada Gračanica nikad se nije vratilo. Pobijeni su ili stradali u povlačenju poražene vojske, u onome što danas u simboličnom smislu zovemo Blajburg. To je jako puno, ako znamo da je na istraživanom prostoru, uoči Drugog svjetskog rata, živjelo tek oko 10 hiljada stanovnika. Taj „Blajburg“ je, dakle tragedija i zločin velikih razmjera. Ali to ne treba jednoznačno posmatrati. Prije svega, mora se imati u vidu historijski kontekst i dobro znati ko je i kako poveo te ljude u propast. Zna se da je to učinila Pavelićeva Vlada u Zagrebu…Oni su krenuli za tom vladom, svjesno ili nesvjesno, oni zapravo nisu ni imali drugog izbora. Mora se takođe imati u vidu da je iz tih kolona koje su se povlačile prema Blajburgu pružan žestok oružani otpor partizanima negdje sve do 15. maja, što znači još 7-8 dana nakon pada Berlina i službenog završetka Drugog svjetskog rata. Sjetimo se Odžaka, kojeg su ustaše branile sve do 25. maja 1945. godine, odakle su prkosno poručivale Hitleru, kako se pričalo – ako se nema gdje skloniti u Berelinu, neka dođe u Odžak. Može zvučati pregrubo što ću reći, ali jesu li takvoj vojsci partizani mogli dijeliti kolače? Naravno, zločin, golemi zločin Blajburga ništa ne može opravdati, niti ga oprati, ali ga treba kontekstualizirati. Na kraju krajeva, to je strašna mrlja na partizanskom oslobodilačkom pokretu, njegovim svijetlim tekovinama, doprinosu pobjedi nad fašizmom, pa ako hoćete rješavanju i pitanja Bosne i Hercegovine i nacionalnog identiteta i afirmacije bosanskih muslimana. Ali ono što posebno boli je prikrivanje tog zločina skoro 50 godina…
Kroz svoja istraživanja i baveći se općenito Drugim svjetskom ratom, čitajući literaturu, dokumente, slušajući izjave preživjelih itd, došao sam do jednog zaključka, koji sam takođe objavio, ali koji nije imao nekog posebnog odjeka u javnosti. Naime, Blajburg nije isto za Bošnjake, što je za Hrvate ni u kojem smislu, ni u historijskom ni u komemorativnom. Imao sam žestoke probleme oko toga sa nekimkolegama historičarima iz Hrvatske. Nisam ih mogao ubijediti da za bosanske muslimane – Bošnjake to nije bila nikakva golgota ili križni put ili propast domovine…
Od bližih srodnika postradalih na Blajburgu, pa ni od onih preživjelih, nikad nisam mogao čuti da su ti ljudi stradali na nekom križnom putu, nacionalnoj golgoti. Ne, bosanski muslimani su tu samo žrtve, u ovom slučaju niti su nacionalni, niti su domovinski stradalnici…Na kraju krajeva, oni su stradali za neku tuđu domovinu…Spomenik na Blajburgu podigle su ustaše, što baca sjenu na te komemoracije pod pokroviteljstvom države Hrvatske, a koje je država Austrija prije nekoliko godina zabranila baš zato što imaju takva obilježja. Na tim ceremonijama nije mjesto Bošnjacima. Niti im je potrebno takvo obilježavanje. Uostalom, Bošnjaci u Drugom svjetskom ratu nisu imali ni svoje ustaše, a ni svoje četnike…Nisu imali ni državu, ratovali su za tuđu…Ako se ne zna gdje je rodno mjesto ustaštva i četništva, zna se da Sarajevo to sigurno nije… Zato je uzalud tražiti ekvivalent četništvu i ustaštvu u muslimanskom narodu. To je komunistička izmišljotina: poturanje neke handžarovštine, zelenog kadra… Handžar divizija je vojna jedinica Njemačke, nije Bosne i Hercegovine i muslimana, premda je bila popunjena dominantno muslimanima, koji su se na kraju krajeva jedini u toku Drugog svjetskog rata u njoj pobunili i platili glavom. Pronašao sam neke dokumente da su prve jedinice zelenog kadra, civilne i vojne vlasti NDH svrstavale na neprijateljsku stranu u istu rubriku s partizanima, naravno ja to nikako ne izjednačavam već samo pokušavam objasniti te stereotipe. Zato sam od nekih kolega optuživan da hoću nasilu da dokažem kako muslimana nije bilo u ustašama. Naravno da ih je bilo, da su neki činili i zločine, ali to nije bila muslimanska, već Hrvatska vojska isto kao što su četnici srpska vojska. Uostalom, muslimanska elita i ulema je poznatim rezolucijama u jesen 1941. javno ustala protiv ustaških zločina i Jasenovca nad Srbima, Jevrejima i ostalim. Ja sam negdje javno poručio: neka pojedini hrvatski nacionalisti i ukltradesničari peru Jasenovac Blajburgom, to se nas u Bosni ne tiče…Niti je naš Jasenovac, niti je naš Blajburg, samo su naše žrtve i u jednom i u drugom, uglavnom nevino postradale… Civilizacijski ih je prisjećati ih se, a nikako pravdati ovo ili ono, izjednačavati krivicu itd. Opasne su te revizije.
Prije 1992. godine, u mnogim našim općinama i gradovima gotovo u sto posto slučajeva Dan općine isključivo se vezivao za neki krupniji historijski događaj iz perioda Drugog svjetskog rata. Definitivno zauzimanje nekog mjesta, odnosno grada od strane partizanskih jedinica (NOV) proglašavano je danom oslobođenja, a kasnije danom opštine ili grada. U Gračanici je to bio 7. april, koji se od sedamdesetih godina do početka rata za Bosnu i Hercegovinu, 1992. godine, obilježavao kao Dan opštine i Dan oslobođenja.
U suštini, to su bili datumi pobjede partizanskih jedinica i uspostave nove vlasti u nekom mjestu, nakon slamanja ustaško-domobranskih i njemačkih snaga koje su ga branile – što je, bez sumnje bila pozitivna historijska činjenica. Ali ti su datumi proglašavani danom oslobođenja, rođendanom opštine isključivo po ideološkoj matrici i kao takvi bili potpuno u funkciji aktuelne vlasti. Stoga nije ni čudo što ni nakon više decenija njihovog obilježavanja, ti datumi nisu mogli “uhvatiti dublje korijene” u našem narodu. Bili su to uglavnom “praznici režima” koje narod nije mogao “posvojiti” jer nisu ni imali veze sa narodnom tradicijom i identitetom. Kako napisa prof. Omer Ibrahimagić, po pravilu, to se dešava uvijek tamo “gdje se kolebljivost identiteta proizvodi pod uticajem ideoloških promjena i jednokratnih političkih režima”.
To međutim, ne znači da nije trebalo i da danas ne treba obilježavati značajne događaje i ličnosti iz doba antifašističkog rata 1941. – 1945. Zašto? Zato što fašizam kao društvena pojava još uvijek predstavlja opasnost na koju se mora računati na duge staze, pogotovo na ovim prostorima. Time se i rukovodilo Opštinsko vijeće u Gračanici donoseći Odluku o utvrđivanju značajnih datuma na nivou općine, u kojoj je 7. april zadržan kao Dan oslobođenja Gračanice u Drugom svjetskom ratu (5. 4 2001.)
Prof. dr. Omer Hamzić
